Anamarija Školnik rođena je 1998. u Splitu. Školu likovnih umjetnosti Split, smjer slikarstvo, završila je 2017. pod mentorstvom Stjepana Ivaniševića. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje te iste godine. Diplomirala je 2023. na slikarskome odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Duje Jurića, smjer slikarstvo. Do sada je izlagala na nekoliko skupnih izložbi. Na Matejušci u Splitu (2016.) izložila je svoj video performans “Epitaf” kojim je iste godine osvojila nagradu na natječaju “Oboji svijet”. Oslikala je nekoliko dječjih knjiga: "Svaka nota svoje mjesto ima: glazbena bojanka i vježbenka” (2018., Redak, Split) i „Svaka nota svoje mjesto ima 1: klavirska početnica” (2023., Redak, Split). Aktivno se bavi slikarstvom i ilustriranjem knjiga. 
 

E-mail: skolnikanamarija@gmail.com

Instagram: ana_rtist

********************************

Slikarski ciklus Anamarije Školnik Ruke nastao je u okviru pisanja diplomskog rada te obuhvaća osam ulja na platnu. Ciklusom Ruke odaje se počast rukama kao instrumentu umjetničkog stvaranja, u smislu direktne veze između imaginacije i realizacije, prema tome i rukama kao instrumentu oblikovanja svakodnevice, koja je ujedno i glavno polazište ovog ciklusa. Rukama se tako stvaraju događaji, uzdižu se do slikarskih motiva, materijaliziraju te otvaraju mogućnosti reinterpretacije određenog trenutka u vremenu od same umjetnice ili promatrača. U maniri (post)impresionističkog izravnog promatranja okoline, kratkim i brzim potezima kista umjetnica pažljivim odabirom trenutaka slavi ljudsku razigranost, dokolicu, odnosno potragu za razonodom i srećom. Polazeći od koncepta Homo ludensa, motivi paljenja Ivanjske vatre, loptanja, odbačenih igračaka, sviranja i uživanja u moru svjedočanstvo su integralne uloge igre u ljudskom životu. Pritom se upućuje na traženje izvanrednog u naizgled običnim stvarima, što se kroz promatranje (slijedeći misao Antuna Branka Šimića o umjetnicima kao onima koji su sposobni vidjeti poseban unutarnji život običnih stvari, zahvaljujući svojoj senzibilnosti) posljedično prenosi i na promatrača - omogućuje mu da zastane i prisjeti se spontanih trenutka igre, suprotstavljajući se tako ustaljenosti koja se često izjednačava sa svakodnevicom. Promatranjem obiteljskih fotografija i vizualiziranjem vlastitih sjećanja, umjetnica nas uvlači u svoj osobni, intimni prostor pozivajući nas na suosjećanje ili prisjećanje na prisne trenutke proživljene u najužem krugu, a koji neprimjetno oblikuju naš identitet. U svijetu obilježenom senzacionalnošću, potrebom za neprestanim podvrgavanjem novim podražajima, vrijednost ciklusa Ruke leži upravo u ukazivanju na ljepotu jednostavnosti svakodnevnih rituala, čija lakoća nerijetko stvara zaborav.