Andrea Pongračić: Pogrešne frekvencije
Mogućnost klišejiziranja ponekad je slamka spasa na koju se hvatamo kada želimo nekome priopćiti što mislimo, volimo, želimo ili u čemu smo uživali. Roman je vrlo često, kakav god bio, za razliku od kratkih priča uvijek u nekakvom proporcionalnom odnosu s tim srodnikom stereotipa. Zbroj im je nula, a jedno bez drugog teško mogu. „Pogrešne frekvencije“ pobjegle su od klišeja i ušle u pozitivan odnos koji ne trpi patetiku ni nepotrebno pojednostavljenje.
Autoričine oči približile su nam gradske odnose, čudne likove iz tramvaja, kockarnica, s tržnice, iz susjedstva, tvoreći jednu simbiozu sa sljepoćom u kojoj se takvi likovi utapaju. Svi oni čudaci koje gledamo poprijeko, bježimo od njih, ubrzamo korak kad ih vidimo, smješteni su u ovu zbirku kratkih priča. Međuljudski odnosi sastavljeni od onih nama nevidljivih niti sažeti su na pristupačan i neodoljiv način. Ljubavne i obiteljske veze, prijateljstva, sve to gledano očima jedne mlade umjetnice približilo nam je vlastitu svakodnevnicu.
Koliko su nam puta zasmetale neke ljudske navike kao što su mljackanje? Koliko puta smo baš zbog stvari koje nas neumorno živciraju riskirali ugled, dobrosusjedske odnose i ljepotu navike? Likovi „Pogrešnih frekvencija“ to najbolje znaju.
Usudila bih se usporediti autoricu s talijanskim piscem Niccolom Ammanitijem. Andrea iz naše svakodnevnice čupa „obične“ ili možda „pomaknute“ likove stavljajući ih naizgled nemoguće kontekste. Antijun(a)ci zatočeni u nekom drugom paralelnom svijetu spremni su izroniti iz ništavila i beskičmenjaštva i upoznati nas, čitatelje „Pogrešnih frekvencija“. U pričama se između tih likova nazire i jedan atom romantike. Romantike koju smo odavno zaboravili definirati, jer ju više ne možemo ni prepoznati. Žena koja mužu brani cigarete, a svejedno mu ih kupuje samo je jedan romantičan odnos koji, premda nije proizašao iz romantizma, proizašao je iz jedne ljudske jednostavnosti. Iz ljubavi. Jednostavno pripovijedanje prepuno je simbola i metaforike koje svojim laganim tokom uvijek vode do onog efekta iznenađenja koji nas ponekad toliko potrese da više nikada ne gledamo svijet onako kako smo navikli.
U kojem to Zagrebu živi Andrea? Boje kojima je obojila ovaj grad vidljive su na odjeći skitnice koju je izvukla iz naših misli na vidjelo. Britkim humorom podsjetila nas na luđake iz tramvaja koje svaki dan srećemo, ironizirala, nasmijala i iznenadila. Jedno sigurno znam, kada god vidim djevojku obučenu u šareno s dugom kosom neuredno svezanom u pletenicu, pomisliti ću, '“Evo Sonje.'“ I to je ono što je ova zbirka potakla u meni, više nikada nijedan slučajni prolaznik neće biti isti, jer svaki je bio dostojan barem jednog retka u ovoj zbirci. Kada bih išla kategorizirati, rekla bih da je Andrea mlado tijelo u kojem leži stara duša, no ovo djelo niti autorica ne trpe takvo ukalupljivanje. Dovoljan je samo jedan citat da nam približi ovu zbirku, autoricu i Zagreb u kojem odbijamo živjeti: „Jer između patnje i ništavila, uvijek radije odabiremo patnju, baš kao Karenjina“.
Ines Ora
Bilješka o autorici
Andrea Pongračić je rođena 27. srpnja 1990. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i opću gimnaziju. Trenutno je apsolventica predškolskog odgoja na Učiteljskom fakultetu, te studentica prve godine novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.
Radovi su joj nagrađivani i objavljivani kod nas (Vijenac, Narodni list, Novi list, Poezija, Sušičke kronike, Narisane življenje, Očaravanje, Jutro poezije, Kaos...) i u susjednim državama (Rukopisi 35, Rukopisi 36, Reč u prostoru, Konkurs regiona
2013. UG HRAST, Gunja, objavila joj je zbirku pjesama “Anima ipsa” te knjigu kratkih priča “Pogrešene frekvencije”.
