Apolonija Lučić / Putopisi

Želja za promjenom na siječanjskom početku godine gotovo je stalno mjesto suvremenog iskustva. No možda, umjesto da se iznova okrećemo prema sebi u nastojanju da dosegnemo nikada u potpunosti ostvarivu „bolju verziju“, vrijedi obrnuti perspektivu i okrenuti se prema van - prema drugome. Na tragu onoga što je filozofkinja i spisateljica Iris Murdoch nazvala „razsebljivanjem“ - okretanje pažnje prema svijetu izvan sebe, obitelji, prijateljima, prirodi i društvu. 

U umjetničkoj knjizi Putopisi Apolonije Lučić taj se pomak gotovo intuitivno ostvaruje kroz strukturu koja započinje razgovorom protagonistkinje s psihoterapeutkinjom, da bi se postupno udaljila od dominantnog introspektivnog registra i otvorila prema vanjskom prostoru. Naime, dijalog se više ne odvija u odnosu sa sugovornicom, već se premješta u okolinu, kretanje te unutarnje i vanjske prostore, unutar kojih tekstualni fragmenti egzistiraju kao kratki iskazi, bilješke ili misli. U ovakvoj vizualno-poetskoj konstelaciji subjekt se sada nanovo uspostavlja u odnosu na ono što susreće, uočava i doživljava. Od prikaza bazenskih kompleksa, igrališta, stepeništa pa do vizualnog oblikovanja prirode, sjećanja, stvarnog i zamišljenog i njihovoga preplitanja, koristeći repetitivnost različitih linijskih uzoraka te njihovu vibrantnost i ritmičnost u suodnosu s prigušenim koloritom, autorica stvara slojevitu sliku na granici realnog i imaginarnog. Detalji poput borovih iglica, fragmenata vatrometa ili stiliziranih keramičkih pločica izdvojeni su kao samostalni motivi - ujedno i figurativni i apstraktni ovisno o poziciji koju je čitatelj sklon zauzeti - supostojeći sa začudnim, često i skulpturalnim oblicima na granici snovitog koji reprezentiraju unutarnji subjektivni krajolik. Tako će crtež koji dominira knjigom, izmjenjujući detalje s totalima, kreirati atmosferu koja sugerira prijelaznost, liminalnost prostora kao afektivnih krajolika u kojima se svijet ne promatra izvana, nego se u njega upisuje. Ako slijedimo Merleau-Pontyja, subjekt ne postoji izolirano u svijesti, već je uvijek tijelo u svijetu koje osjeća, kreće se i doživljava prostor kroz neposrednu prisutnost, pri čemu „svat­ko projicira svoj je­din­stve­ni svijet iz te­me­lja svo­je subjektivnosti”.¹ Pa ako se vratimo na naslov rada - putopisi - koji sugerira konkretno iskustvo putovanja, ono će se pokazati ne kao fiksirani konstrukt ili zaokružena pripovijest, već tek kao moguća naznaka prostora i kretanja koji mogu biti svačiji, pa ostaju propusni za različita upisivanja.

Stoga ¹ u radu prepoznajem tri registra kao moguće interpretativne okvire. Prvi je onaj čije objašnjenje nudi sama autorica koja rad tumači kao rastvorenu formu u kojoj svako od poglavlja funkcionira samostalno. Ipak, umjesto razdvajanja, sklonija sam zauzeti perspektivu iz koje se rad čita kao fleksibilna narativna struktura u kojoj prvo poglavlje pokreće vizualni i tekstualni slijed iznutra prema van. Drugim riječima, dijaloški okvir koji autorica gradi u odnosu psihoterapeutkinje i njezine pacijentice u sljedećim poglavljima zamijenjen je refleksivnim tonom pa tekstovi više nalikuju solilokvijima. Također, s obzirom na to da je knjiga ujedno i autoričin diplomski rad, ona u podtekstu ispisuje specifičnu djevojačku perspektivu. No pritom ova pozicija ne ostaje zatvorena u autobiografsko iskustvo, već funkcionira kao polazište za šire generacijski i afektivno prepoznatljive situacije. Njih će imenovati i kroz naslove poglavlja - monotonija, udaljenost, užitak, zaborav, iznenađenje - ističući različite nijanse, kolebanja i traženja, kao odlike svakog putovanja - i fizičkog i mentalnog.

Uz knjigu, središnji dio galerijskog postava čine originalni crteži izloženi u prozorskim izlozima, čime se dodatno naglašava njihova materijalnost i procesualnost, ali i čini vidljivom razlika između reproduciranog i originalnog. Izmješteni iz linearnog narativa definiranog medijem knjige, otvaraju prostor za drugačije oblike percepcije i povezivanja, u kojima je redoslijed stranica sada zamijenjen kretanjem pogleda i tijela gledatelja kroz prostor izložbe. U dijalogu knjige i klasičnog likovnog postava, originalnog crteža i riso tiska, linearnog slijeda knjige i galerijskog izdvajanja, autorica rastvara umjetničko polje u njegovim materijalnim pojavnostima, ali i nikad istim odnosima. Iz njihove prirode proizlazi spoznatljivost, dio u kojem se možemo prepoznati, kao i jedinstvenost individualnog iskustva. U njihovom međuprostoru upisuje se rad, preplećući niti općih dijeljenih doživljaja i autorskog pogleda.


Petra Dolanjski Harni


* Umjetnička knjiga tiskana je u suradnji s kolektivom Smak Press.


//////////////////////////////

Apolonija Lučić (1995.) izražava se kroz medij crteža, ilustracije, stripa i umjetničke knjige. U svom radu često polazi od osobnih razmišljanja i stvarnosti koje kombinira s fikcijom te na taj način kreira različite figurativne ili apstraktne vizualne priče. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 2018. godine preddiplomski studij slikarstva, a 2022. diplomski studij grafike.
web: www.behance.net/apolonija_l

//////////////////////////////


Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.

Galerija Prozori - Knjižnica S. S. Kranjčevića
Zapoljska 1, Zagreb
Radno vrijeme: ponedjeljak - petak / 8 - 20 h / subota / 8 - 14 h /
Tel: 38512318596
e-mail: galerija.prozori@kgz.hr
http: www.kgz.hr