Bajkovita u žici
Bajkovita u žici
...igra vremena, prostor slobode
Žica kao temeljni ludistički element u krajnjem estetskom rezultatu kao pojam a i materijal donosi višesmjerne asocijacije. Jedna od najžešćih je poimanje tog materijala i pojma u smislu njegove mogućnosti da bude bodljikav, da priječi, da dokida slobodu. Paradoksalno, zapravo metaparadoksalno, žica se nameće kao temelj kreativne slobode, slobode uopće. Poigravajući se pojmom materijala otvaramo široki dijapazon asocijacija, baš kao što umjetnica otvara nevjerojatno potentan prostor umjetničke igre kombinirajući naizgled disparatne materijale. Tkanina kao toplo i žica kao hladno spajaju se u ideji od apstraktnog i nefunkcionalnog predloška do svakodnevnog primijenjivog estetskog i nosivog užitka.
Pokušavajući orječiti prvi dojam vizualne recepcije u odsuću razumskog konteksta i komparativne logike nadaje mi se riječ potreba, pa čak i iskonski nagon za kreativnim podražavanjem virtuoznosti autorice u igri zadanosti i odmaknuća. Već dugi niz godina prateći njena umjetnička uobličavanja, njene artističke intervencije i u neadekvatnom prostoru knjižnice, prvi dojam koji mi je pao na pamet vidjevši njena ožičana bića u izvjesno pobjedonosnoj pobjedi u pohodu k neožičanim bićima jest: duša koja je progutala nebo i kroji ga na svoj, sasvim i samoj sebi neizvjestan način. Poticana intuitivnim silnicama, osluškujući „naredbe“ i na nivou mitološkog koju postvaruje u materijale obrade.
Spajanje s korisnicima u onom naoko funkcionalnom dijelu Ivankinih kreacija zapravo je spoj s tim „naredbama“ i na nivou simboličkog. Duhovno koje se iskazuje putem puke osjetilnosti neizmjerno je. Iz svakog rezultata njenih ožicavanja i rekreiranja izabranih materijala viri jedna druga stvarnost koja nam poručuje sretan kraj ako uključimo osjetila na pravi način. Nažalost, ljudi današnjeg svijeta to vrlo rijetko i površno čine. Stoga se meni, kad sam prvi puta vidjela, ovaj način Ivankinog projektiranja duhovnosti i spajanja nje i nas učinilo kako su njene kreacije poruka i pokušaj da se u tom smislu i recipijenti i dodirivači prenu i promisle još jednom gdje su doista u odnosu bajka-žica.
Bajke imaju sretan kraj. Ova se bajka trudi učiniti sretan početak, možda jednog novog puta u poimanju vremena s kojim ponekad, u odsuću osjeta potpune slobode i ne znamo što činiti.
Silvija Šesto
