Bašćanska ploča
Bašćanska ploča izvorno je bila lijevi plutej, pregrada ili paravan, na crkvenom septumu ili pregradi koja je dijelila redovnički kor od prostora za puk, a svojim značajkama, oblikom, veličinom i ornamentom loze koji se proteže rubom ploče odgovara tipičnim plutejima predromaničkog i romaničkog razdoblja na hrvatskoj obali. Teška je oko 800 kilograma, visoka 99,5 cm, široka 199 cm, debela od 7,5 – 9 cm; isklesana je od bijelog vapnenca.
Datira se oko 1100. godine, a predstavlja značajan izvor za povijest hrvatskog naroda, jezika i razvitak hrvatske glagoljice. Ona pokazuje suverenitet hrvatskoga kralja Zvonimira kao donatora zemljišnog posjeda na otoku; uz jezično i književno, ta ploča ima i povijesno značenje zbog prvog spominjanja vladareva imena na narodnome jeziku - kralj Zvonimir.
Bašćansku ploču pronašao je župnik Petar Dorčić ugrađenu u pod crkve 1851. godine te upozorio Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji ju je predstavio znanosti. 1865. djelomično ju je pročitao krčki kanonik Ivan Crnčić, a potpuno je to učinio 1875. Franjo Rački. Budući da je na nekim mjestima oštećena, postoje i različita čitanja istoga teksta. Najpoznatiji su istraživači Bašćanske ploče Branko Fučić i Eduard Hercigonja. Stjepan Ivšić nazvao ju je "dragi kamen hrvatskog jezika".
Danas je izložena u auli Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a u crkvi svete Lucije nalazi se njena kopija.
Uz nju su na istom mjestu pronađeni i jurandvorski ulomci, jedan nađen u 19. stoljeću i još dva nađena 1957. godine.
