Branka Cvjetičanin i Mak Cvjetičanin / 616.89/700 : Razgovori u tišini

Branka Cvjetičanin i Mak Cvjetičanin uz gostovanje Slavena Tolja 


616.89/700 : Razgovori u tišini 


Baviti se umjetnošću, stvarati, tematizirati, ukazivati ili mijenjati privilegija je onih koji umjetnost stvaraju ili se njome bave. U tom smislu umjetničko polje ujedno je i strukturirano područje u kojem se određeni glasovi, oblici izražavanja ili estetike legitimiraju, (p)ostajući vidljivima. Put prema vidljivosti i validaciji pritom je rijetko neutralan: oblikovan je institucionalnim i kulturnim mehanizmima koji određuju što se prepoznaje kao relevantno ili vrijedno umjetničke pažnje, ali i, puno prije toga, širim društvenim, ekonomskim i političkim kontekstom koji utječe na to tko uopće može, i u kakvim uvjetima, baviti se umjetnošću. Zato je potrebno neprekidno iznova, uporno i ne odustajući, pomicati granice ili makar subverzivno djelovati u odnosu na njih.


Na tom tragu svoju umjetničku praksu, koju prepleće s kustoskom i producentskom, razvija Branka Cvjetičanin, aktivno preoblikujući okvire unutar kojih se vidljivost proizvodi. Polazeći iz relacijskog i angažiranog pristupa koji je ovaj put višestruko isprepleten osobnim odnosima, čini vidljivima načine bivanja koji se nalaze izvan normativnih struktura. Riječ je o neurodivergentnoj perspektivi kao ravnopravnoj poziciji iz koje se umjetnički rad i izložbena situacija konstituiraju. Naime, na razmeđu umjetnosti, društva, osobnih povijesti i društvenih zadatosti, svoj rad, umjetnički kredibilitet te izložbeni prostor Galerije Prozori dijeli sa svojim nećakom Makom Cvjetičaninom, još jednom podcrtavši da umjetnost ne egzistira u nekoj izdvojenoj nedodirljivoj sferi, nego da se uvijek iznova uspostavlja u mogućnosti odnosa, odgovornosti i zajedničkog djelovanja. Iskoristivši izložbeni format, zajedno kreiraju umjetničku situaciju i izložbu u jednom, uključivši u koncepciju i umjetnika Slavena Tolja. Kako kaže Branka, veza između svo troje posebna je, i prijateljska i umjetnička, i Slaven se rado odazvao. Što će napraviti - performans, gestu ili neki drugi tip intervencije, ostaje otvorena situacija. Ono što je u radu fiksno je izložbeni okvir koji čini serija printeva izloženih u galerijskim izlozima, većim dijelom Makovih eksperimentalnih fotografskih serija u kojima bilježi sukcesivno nanizane fotografske trenutke vlastite svakodnevice i njezinih detalja, uglavnom s izletničkih i šetačkih ruta. Iako su izloženi Makovi fotografski nizovi, riječ je o prizorima koji pripadaju zajedničkom umjetničkom i življenom iskustvu: mnoge od tih pozicija, perspektiva i motiva paralelno je i Branka bilježila, često ne znajući da snimaju gotovo identične kadrove. Pa kada snimljene prizore pregledavaju u Makovu mobitelu te izdvajaju za potrebe izlaganja, oni počinju djelovati poput filmskih sličica - kao sustavno, intuitivno bilježenje svijeta i njegovih minimalnih varijacija, nezamjetnih na prvu iz pozicije neurotipične percepcije. Jer Makov pogled nije usmjeren prema događaju ili narativu, nego prema sitnim pomacima svjetla, okoline i položaja vlastitog tijela u prostoru. Kroz ovakve minimalne varijacije Mak pozicionira vlastito tijelo u svijetu, uspostavljajući osobni ritam gledanja i prisutnosti. Usporedno s fotografskim serijama, na Dječjem odjelu knjižnice kreiraju instalaciju u čijem je središtu serija Makovih crteža nastalih u ranijoj fazi koja potvrđuje njegov interes za promatranjem svijeta kao filma. Crteži su aplicirani na majice i postavljeni u prostoru pa se motiv sekvencijalnosti i kretanja slike iz jednog medija u drugi proširuje u prostornu dimenziju izložbe.

U ovom kontinuumu medija i procesa ono što Maku uspijeva jest validacija vlastitog rada koja dolazi iznutra - sigurnost da uroni u određeni umjetnički medij, da mu se posveti bez zadrške i do kraja, pa kada taj proces dovrši, zatvori poglavlje. Pritom nije riječ o umjetnosti kao terapiji, nego o suštinskoj unutarnjoj potrebi za kreativnim umjetničkim stvaranjem i izražavanjem ondje gdje jezik zakazuje, gdje se sapleće o vlastita ograničenja i zapinje o zadatosti i značenja. Na mjestima na kojima posustaje dolazi umjetnost, omogućujući, u konačnici, drugačije oblike sporazumijevanja i bliskosti. Stoga se ne radi o izložbi koju Branka radi za Maka, niti o gesti povlačenja kako bi se prepustilo mjesto drugom autoru. Riječ je o zajedničkom pogledu i povezanosti koji otvaraju vizuru u specifičan, ali slojevit umjetnički senzibilitet, ukazujući istovremeno na mogućnosti zajedničkog stvaralaštva između triju umjetnika u netipičnim okolnostima.

Ovako uspostavljena umjetnička situacija uvodi temu neurodivergentnosti i kao odgovor na sam galerijsko-knjižnični izložbeni kontekst. Naime, naslov izložbe Branka ispisuje kao računalni kod, ukazujući na nužnost proširenja postojećih knjižničnih klasifikacijskih sustava, ili barem kritičkog pozicioniranja u odnosu na iste. Izdvajajući klasifikacijsku oznaku 616.89 kojom se neurodivergentnost i dalje smješta unutar medicinsko-patologizirajućeg okvira, u fokus uvodi načine na koje klasifikacijski sustavi, pozivajući se na neutralnost, opisuju svijet, zanemarujući da ga istodobno aktivno proizvode i reguliraju. Time ne zagovara njihovo puko proširenje ili prilagodbu, već ukazuje na potrebu za angažiranim pristupom u odnosu na uspostavljene taksonomije, klasifikacije i discipline koje stalno iznova određuju granice prepoznatljivosti i oblikuju društvene i političke hijerarhije. Na tom tragu izložba Razgovori u tišini - kroz simboličko upisivanje i povezivanje klasifikacijskih oznaka koje se odnose na neurodivergentnost i umjetnost u naslovu, kao i kroz njihovo izvođenje u samom radu - upisuje umjetnost u medicinsko polje i subverzivno djeluju u odnosu na njega, pa se u ovakvoj konstelaciji, makar privremeno, razlike u načinima percepcije, mišljenja i bivanja uspostavljaju kao jednakovrijedne. Ili, ako obrnemo perspektivu, neurodivergentnost nije isključivo stanje pojedinca, nego konceptualni okvir za promišljanje društva u cjelini, jer nitko nije u potpunosti unutar norme i svatko u određenoj mjeri odstupa od onoga što se definira kao neurotipično. O tome, između ostaloga, govori izložba.
 
Petra Dolanjski Harni
 
//////////////////////////////
 
Mak Cvjetičanin - umjetnik u nastajanju, od malena istražuje različite medije. Njegova intenzivna usmjerenost na vizualne i osjetilne elemente, kao i sposobnost duboke koncentracije na kreativne procese kroz duža vremenska razdoblja, oblikuju praksu prepoznatljivu po neverbalnim elementima, produljenom trajanju i vizualnoj složenosti. Boje, perspektive i prostorna memorija isprepliću se s intenzitetom i prirodom njegovih emocionalnih iskustava. Visoka koncentracija i ponavljajući aspekti njegova rada - jarke boje i gusti nanos boje - otkrivaju poseban način doživljavanja i predstavljanja svijeta. Intenzivna emocionalna i osjetilna iskustva uhvaćena u njegovim radovima mnogi prepoznaju kao odraz neurodivergentnih načina razmišljanja. Kroz tu perspektivu otvara se posve novi svijet - svijet koji ne slijedi tradicionalnu logiku, već nudi vlastiti ritam, jezik i ljepotu. Svijet iz kojeg možemo učiti, ako smo spremni slušati na drugačiji način. Njegova prva samostalna izložba bila je s njegovih 13 godina u zagrebačkoj galeriji Greta. Ilustrira naslovnice knjiga (Book&Zvook), a njegovi radovi dijelom su privatnih kolekcija. Za 2026. godinu priprema izložbu u dubrovačkoj galeriji Flora.
 
Branka Cvjetičanin umjetnica, kustosica i producentica. Djeluje u sferi suvremenih umjetničkih i kulturnih praksi, s fokusom na interdisciplinarnost, vizualne umjetnosti i vizualnu antropologiju, angažirane umjetničke prakse. Surađuje na brojnim nacionalnim i međunarodnim programima i projektima na razvoju zajednica ruralnih, poslijeratnih i socijalno ugroženih područja i/ili područja posebne skrbi. 1999. inicira Polygon Centar za istraživanja i razvoj projekata u kulturi i Polygon OSa platformu za umjetnička istraživanja. Cvjetičanin se educira u području izvedbenih umjetnosti, site-specific kazališnoj režiji i umjetničkoj produkciji (MAPA Amsterdam, Oerol Festival NL). Završava poslijediplomski studiji na Bauhaus Kollege u Dessauu, stječe Diplomu Ženskih studija. Sudjeluje na stvaranju i realizaciji programa Rijeka 2020 EPK na poziciji Glavne umjetničke voditeljice programskog pravca 27 susjedstava. Dobitnica je Erhard Busek Award za angažiranu umjetnost koju joj dodjeljuje UNIRI - Centar za napredne studije SEE i Grad Rijeka, kao i drugih nagrada i umjetničkih rezidencijalnih programa. Od 2023. godine gošća je na UNIRI - Delta Lab Urbani studijima u Rijeci gdje održava umjetničko-diskurzivna predavanja o ekonomiji tijela i poziciji pješaka u prostornim zadanostima. Aktivna je umjetnica koja djeluje u nacionalnom i međunarodnom kontekstu. Članica je HZSU-a, HS AICA, A.R.E.A. mreže.
 
//////////////////////////////
 
Zahvale: Boris Bedrač, Luka Gusić, Lana Hamberger, Iva Kranjčić

Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.
 
Galerija Prozori - Knjižnica S. S. Kranjčevića
Zapoljska 1, Zagreb
Radno vrijeme: ponedjeljak - petak / 8 - 20 h / subota / 8 - 14 h /
Tel: 38512318596
e-mail: galerija.prozori@kgz.hr
http: www.kgz.hr