Dnevnik dječje ljubavi

Već sam naslov izložbe, koju su s polaznicima Dječjeg vrtića Grigora Viteza organizirale odgojiteljica savjetnica i dramska pedagoginja Božica Knežević i odgojiteljica savjetnica Edita Dabo, sugerira da je riječ o dubokoj, intimnoj ispovijedi, o svojevrsnom pozivu da se uđe u djetetov svijet u kojem je glavni lik mama. Riječ je o galeriji dječjih osjećaja posvećenih Majčinom danu. Dječji su crteži autentičan „Dnevnik dječje ljubavi“ ispisan bojama, linijama i maštom.
U Dnevniku dječje ljubavi mama je velika, najveća. Djeca su svoje majke nacrtala preko cijelog formata papira. To nije nedostatak osjećaja za prostor, već dokaz da je u u dječjem svemiru mama fiksna točka oko koje se okreće sve ostalo - ona je viša od najviše planine i sigurnija od najmirnije luke.

Tonovi koji dominiraju na crtežima su topli jer kad su mame u pitanju djeca instiktivno biraju boje koje povezuju s nježnošću i izvorom života. Svaka boja jedna je rečenica u ovom dnevniku: žuta kao sunce, crvena kao srce, ružičasta kao nježnost, zelena kao priroda, plava kao nebo.

Zanimljiva je činjenica da je svako dijete u svoj likovni dnevnik naslikalo veliki mamin osmijeh i raširene ruke - koje zovu na zagrljaj i uvijek su spremne za njega. Mamin osmijeh i raširene ruke zapravo su mamine supermoći, oaza mira u koju se dijete sklanja.

U ovom dnevniku nema uljepšavanja, perfekcionizma, savršenih likovnih rješenja, ali ima beskrajne istine. Upravo u toj nesavršenosti krije se savršena ljubav - ona dječja, jer djeca vole svoje majke baš takve kakve jesu: raščupane od igre, umorne od posla ili nasmijane od uha do uha.