Dogodilo se na današnji dan

Vrapčić, malen i siv, u rani jutarnji sat, tek što je zora zarudjela, uletio je kroz širom otvorena vrata knjižnice. Uletio i sav se zbunio. Izbezumio. Uplašio. Uspaničio. Vidi i sam da tu ne pripada. Nema tu povjetarca, krošnji, kiše, ni sunca, ni mjeseca... Ne, nije to njegov dom. Nije on stvoren za krletku, ma koliko velika bila. Stvoren je za slobodu, za nesmetan let, za cvrkut... Od silnoga straha ne zna ni sam ni tko je, ni što bi htio, ni kamo bi odletio. Gdje će, kud će, kamo će?... I ne gledajući, sruči se svom svojom majušnošću u spremište. Tko će ga tamo naći, što učiniti? Treba li zvati Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode? Možda Udrugu Biom?... Tko zna kakva bi me sve pitanja morila da nije došla kolegica Ina, i sama krhka kao naš zalutali ptić. Odmah se dala u potragu za pernatom lopticom. I našla ga je. Nije bježao iako mu se sasvim približila. Šćućurio se između dvije knjige na američkoj književnosti, malen i krhak između velikih knjiga, sklopio okice, nakrivio glavicu i ne miče se. Ne, nije tišina koja vlada u knjižnici njegova tišina. Njegova je tišina glasna i divlja, tamo vani, među krošnjama, visoko, visoko iznad knjižnice. Sav se, sirotan, ukipio. A Ina mu tepa, šapuće, hrabri ga da se ne boji. Nježno kao lahor. Čuo je njezin dah, osjetio njezinu blagost i otvorio okice. Umirio se. Prsa su mu se počela ravnomjerno dizati. Svako srce, ma kako maleno bilo, osjeća brigu i ljubav. Ina je nježno prebacila krpu preko njega, običnu, kuhinjsku. Tako omotanog privila ga je na svoje grudi ne prestajući mu nježno šaptati. Korak po korak, bez žurbe, s lakoćom koja progovara sama za sebe, iznijela ga je ispred knjižnice, raširila krpu i pustila ga. On je sretno zalepršao i u letu okrenuo glavicu prema njoj. U njegovim kao pribadača sitnim očima zaiskrila je nijema zahvalnost. Znate li što je tad učinio? Zacvrkutao je mekano i nježno. Bila je to najljepša zahvala koju sam ikad čula. I došle su mi u misli Gospodinove riječi: "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste." Bespomoćnost tog "malenog brata", u tom trenutku možda najslabijeg bića na Knežiji, bila je poziv na ljubav.