Glasovi iz tame

Glasovi iz tame: Psihijatrijski diskurs u hrvatskom društvu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Vinka Korotaja Drače u analizi obuhvaća razdoblje od 1879., kad je osnovana prva psihijatrijska institucija u hrvatskom dijelu Austro-Ugarske, do 1918., kad je završio Prvi svjetski rat. Teorijski i metodološki pristup knjige temelji se na konstruktivističkoj školi povijesti psihijatrije, koja smatra da je tadašnji medicinski pogled na um i duševno zdravlje bio obilježen povijesnim kontekstom, institucionalnim praksama psihijatrije i dominantnim emotivnim režimom društva. Psihijatrijski diskurs razvijao se u komunikaciji psihijatara i štićenika zavoda, te psihijatara i drugih institucija i pojedinaca: pravosudnih organa, organa lokalne administrativne vlasti, obitelji štićenika i drugih liječnika. Kao izvor za opis i analizu te mreže odnosa autoru su poslužili tadašnji psihijatrijski članci, knjige i povijesti bolesti štićenika sačuvane u arhivu Klinike za psihijatriju Vrapče. Na temelju njih Korotaj Drača je analizirao nastanak i razvoj hrvatske psihijatrije u kontekstu europskih intelektualnih kretanja druge polovice 19. stoljeća, naročito s obzirom na tadašnje prevladavajuće evolucionističke i somaticističke teorije te narative o degeneraciji i primitivizmu povezane sa znanstvenim rasizmom. Autor opisuje uvjete života štićenika i terapeutske metode primjenjivane u zavodu, a osobitu pažnju posvećuje mjestu roda, seksualnosti, straha i sukoba u psihijatrijskom diskursu. Pri analizi Korotaj Drača nastoji dati istaknuto mjesto upravo glasovima štićenika i štićenica, iako se onodobna psihijatrija prema njihovu govoru ponašala ambivalentno. S jedne strane, isti je bio pomno zapisivan, s druge strane kao „govor luđaka“ bio je delegitimiran, te su štićenici bili podvrgnuti epistemičkom nasilju.