Glorija Lizde / Vrijeme koje prolazi

Glorija Lizde / Vrijeme koje prolazi

otvorenje izložbe: 8. 10. 2026. u 19 sati


Autoportret kao žanr sa sobom često nosi očekivanje osobnog iskaza - da će nam kroz vlastiti lik autor/ica ponuditi nešto od sebe, svojeg iskustva i pogleda na svijet. Istodobno, uvijek je riječ i o konstruktu, strategijama i odlukama kojima umjetnik/ica oblikuje i reprezentira vlastitu prisutnost. Naime, autoportreti predstavljaju i osobit tehnički zadatak koji se nikada ne odvija u kulturalno neutralnom ili objektivnom prostoru, stoga uočiti sredstva, proces, metodu i prostornu topologiju izrade može biti početna koordinata kreiranja određenog narativa o viđenom. U seriji autoportreta Glorije Lizde na prvi pogled navedeno je vrlo egzaktno i sustavno provedeno. Riječ je o fotografijama snimljenima u Splitu u prepoznatljivim, ali istodobno gotovo generičkim prostorima, uz more, na igralištu, pred stambenim naseljem, u prirodi. I sama će autorica reći, na fotografijama jesu splitske vizure, no točna geografska lokacija nije ključna, važna je ideja mjesta koje priziva sjećanja, ideje i osjećaje. Tako kadrovi koje Glorija odabire ne počivaju na iznimnosti ili napetosti prizora, niti na njegovoj vizualnoj spektakularnosti. Puno prije oni su nježni, melankolični, intimni, pomalo sjetni. Svojevrsni antirazglednički prizori. Mjesta na kojima smo bili i na kojima nas više nema. Jednako opća koliko i posebna. Jednako priroda, koliko i društvo. A za društvo autorica bira ono vlastito pa samu sebe fotografira okrenutu leđima kameri, pozirajući u istoj odjeći i sličnoj pozi, podjednako udaljena od fotoaparata, pozivajući promatrača/icu u prostor zajedničkog gledanja. Ona je sama i subjekt i objekt vlastitog pogleda. Izvan fotografije dok namješta kadar i na njoj u trenutku snimanja, računajući s time da ono što fotografija gubi zbog geografske općenitosti za koju se odlučila, dobiva kroz mogućnost novih pogleda koji se u nju upisuju. U tom smislu konkretno mjesto nije nestalo, ali nije više niti konačna referenca slike.

Upravo tu otvorenost interpretativnog polja vidim kao stratešku odluku da vlastitoj umjetničkoj praksi u ovom radu pristupi iz drugog kuta. Jer Glorijin pristup često je analitičan i konkretan, s bazom čvrsto utemeljenom unutar stvarnosnog okvira. Rekonstruirajući vlastita i tuđa sjećanja i povijesti, dovodeći ih u odnos sa sobom i svijetom, ponovno ih sastavlja i zašiva. To su mjesta na kojima ne zjapi rupa, ali odjednom postane hrapavo pod prstima, navodeći nas da se zapitamo što je ispod površine. Ali stvar sa spojevima je da oni ostaju na mjestima propusni, moguće ih je rašiti i opet sagledati iz neke druge vizure. Tih spojeva svjesna je i sama autorica. Ostavljajući ih vidljivima, prihvaća mogućnost nekih novih sveza, pa je jednom spojeno moguće više puta rastaviti i presložiti. Ovu pokrenutost fotografskog polja prepoznajem na jednoj od fotografija iz serije koja me dira poput punctuma - uboda, reza.[1] Riječ je o autoportretu na stijenama uz obalu mora. Vrlo sličnu fotografiju vidjela sam u ciklusu F20.5. Ista poza, gotovo isti krajolik. I dok će u seriji F20.5 na režiranim fotografijama vrlo intenzivno prikazati osobno iskustvo sebe i svojih sestara u suživotu s očevom bolešću, ovdje kao da se ovaj prizor utkao vrlo nježno, kao da se odjednom, makar na trenutak, razotkrilo ono u što Glorija gleda, ili barem mislim da je tome tako. Jer ako slijedimo Burgina fotografija je „mjesto rada, strukturiran i strukturirajući prostor u kojemu čitatelj upotrebljava sve one kodove (i biva upotrebljavan od njih) koji su mu poznati kako bi shvatio“ [2] pa ovo međudjelovanje različitih vremena, iskustava i pogleda sada aktivira prepoznavanje. Prizori nisu isti, ali veza je uspostavljena dopuštajući da kroz nju uđu nova čitanja, pa tako i moje. Za mene je ona postala okosnica ciklusa, izravna referenca na naslov izložbe Vrijeme koje prolazi. Fotografirajući se u istoj odjeći na različitim mjestima, Glorija je preklopila različite vremenske slojeve, uvjerivši nas da se nalazimo unutar jedne fotografske sadašnjosti.

Na kraju, još je jedna razina s kojom autorica računa, a to je ona samog postava fotografija. Umjesto klasične bijele galerijske pozadine, pozadinu čini knjižnični interijer, pa ono što ostaje izvan ruba fotografije, sada dobiva svoju konstruiranu stranu. Pa ako knjižnice uistinu jesu heterotopije koje na jednom mjestu sabiru iskustva različitih prostora i vremena, onda i prikazane fotografije - u koje je autorica upisala vlastita sjećanja i pogled, a promatrač/ica unosi vlastite - postaju čvorišta zajedničkih pripovijesti. Drugim riječima, njihovo se značenje ne uspostavlja samo kroz medij fotografije nego i simboličkim i  materijalnim kontekstom galerije u knjižnici u koju su smještene. Jer naša sebstva su ljepljiva, umjesto da su lišena trenja, bestjelesna i odvojena, uključena su u konkretnosti prostora i vremena, kulture i povijesti, tijela i biografije. Nije li knjižnica upravo jedno takvo mjesto? Snimiti autoportret znači pozicionirati se i spram tih postojećih silnica i značenja. O tome, između ostalog, govori i ova izložba.

Petra Dolanjski Harni

//////////////////////////////////

Glorija Lizde završila je diplomski studij fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te preddiplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu. U svom radu istražuje koncepte sjećanja, pripadanja i autofikcije koristeći dokumentarnu i insceniranu fotografiju, tekst i objekte. Ostvarila je niz samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu uključujući O21 OSTRALE Biennale, 17th Gjon Mili International Exhibition of Photography and Moving Image, Familiar Fantoms (Residency Unlimited New York), Of This World - Envisioning Alternative Cartographies (Robert Capa Contemporary Photography Center), Athens Photo (Benaki Museum), In-between (The Bridge and Tunnel Gallery - New York),
Rasvijetljena soba - ženska fotografska praksa u Hrvatskoj, 57. Zagrebački salon itd. Radovi joj se nalaze u zbirkama Muzeja za umjetnost i obrt Zagreb , Erste banke te Muzeju fotografije Kiyosato u Japanu. Sudjelovala je u međunarodnim programima za nadolazeće umjetnike Parallel - European Photo Based Platform 2018. i 2022. te FUTURES 2026. Dobitnica je stipendije i rezidencije Dr. Éva Kahán Foundation te dobitnica Nagrade Radoslav Putar 2022. za najboljeg mladog likovnog umjetnika/umjetnicu. Lizde je naslovna viša asistentica na Umjetničkoj akademiji u Splitu na Odsjeku za film i video.
 
www.glorijalizde.com 

//////////////////////////////////