Prije 500 godina preminuo je Marko Marulić (Split, 18. kolovoza 1450. - Split, 5. siječnja 1524.), otac hrvatske književnosti, nacionalni klasik, tvorac prvog epa na hrvatskom jeziku, klasik kršćanske književnosti te humanist europskog formata. 

Marulićev rad od iznimnog je značaja za hrvatsku književnost, ali i za ukupnu kulturnu baštinu. Kao tipičan humanist većinu je djela napisao na latinskom, ali je ostavio i značajan opus na hrvatskome te nekoliko kratkih spisa na talijanskome jeziku. Književna mu je ostavština opsežna i raznovrsna. Obuhvaća djela u stihu i prozi, zbornike uputa za praktičan kršćanski život, moralno-teološke i kulturnopovijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme. Glavni su mu književni uzori bili Biblija, patristika i klasična antika. Gotovo u cijelom opusu angažiran je u širenju i tumačenju kršćanske moralke, no uz duboku religioznost i trajnu sklonost ćudorednoj pouci, očitovao je humanističku obrazovanost i širinu interesa osim u književnosti, na području povijesti, arheologije, politike, prava i  slikarstva.

"Da je Marulić bio Talijan ili Nijemac, možda bi bio više valoriziran. Marulić je za Hrvatsku ono što je Dante za Italiju ili Goethe za Njemačku! Ne možemo niti dovoljno naglasiti važnost Marulića." (dr. sc. don Mladen Parlov, redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu)