Hodam prema moru...

HODAM PREMA MORU...
 
Penjači vole vrhove. Poglede s visina. Oni nam daju osjećaj odmaknutosti od svijeta, iskustvo nekog nadređenog i postojanog mira koji traje u visinama. Tko ga želi dotaknuti, treba uložiti trud. Zato, kad stojimo na vrhu, osjećamo i zadovoljstvo postignuća, svladanog izazova, pa i moći, nadvisivanja svega onoga što smo ostavili pod sobom. Lijep je to osjećaj, dragocjen, ali meni nikad nije bio nužan. Nikada nisam željela „osvojiti” neki vrh ili „ispenjati planinu”. Uvijek su mi bili draži obronci i spuštanja. Zato najviše volim brda i planine s kojih se vidi more: nema tog umišljenog vrhunca i tog osjećaja moći koje more neće utopiti snagom svoje širine.
Na podlozi plave plohe na obzoru ili u dubini, jasnije izranjaju detalji koje vidimo oko sebe: gruba kora debla, treptaj latice, o nevidljivu nit obješen pauk.
Sve je stvarnije, bistrih kontura, umireno. Nebo mijenja lica, more ga prati. Izranja otok kroz granje crnike, sjena oblaka putuje padinom.
Škripe sklepana poljska vrata, negdje muklo bleje ovce. Nakošeno deblo misli o vjetru, gleda uvalu. Nijanse plave tope se na obzoru.
Hodam, gledam. Ne osvajam, ne stremim; spuštam se.
Hodam prema moru... 
                                                                
Irena Plejić Premec
 
Serija fotografija "Hodam prema moru..." nastala je većinom na našim obiteljskim lutanjima po unutrašnjosti naših otoka i poluotoka i na planinarskim šetnjama Velebitom. Fotografije su snimljene usput i bez umjetničkih ambicija, na mjestima gdje nam je neki prizor pozvao oko i zaustavio korak.
 
Autori fotografija su Domagoj Premec, Grgur Premec i Irena Plejić Premec.

Izložba je priređena u okviru projekta Kvartovska bibliografija.