Hodanje

Hodanje - poglavlja iz kulturne povijesti Dubravke Zima nastala je iz potrebe da se pokuša artikulirati hrvatski prinos u kontekstu povijesti hodanja, te iz ambicije potaknute studijom Rebecce Solnit Lutalaštvo - povijest hodanja. Hodanje se u knjizi promatra kao činjenica kulturne povijesti, pokušavajući ispričati koherentnu (pri)povijest o tome što je sve hodanje značilo u prošlosti. U knjizi je fokus na prostorima koji su danas hrvatski, a koji su u prošlosti bili dijelovima vrlo različitih društvenih i državnih struktura i podvrgnuti različitim vidovima društvene i političke vlasti. U tome smislu odrednicu 'hrvatski prostori' autorica koristi kao termin indikator, svjesno žrtvujući historiografsku preciznost u korist tekstualne prohodnosti. Isto se odnosi i na kompleksne i mjestimice teško obuhvatne političke i društvene strukture u pojedinim vremenskim periodima: u tekstu se referira na opće političke procese i povijesne događaje u onoj mjeri u kojoj je to kontekstualno nužno za priču o hodanju.

Iz recenzija:

„Hodanje je posljednjih desetljeća postalo tema nemalog broja kulturološko- znanstvenih knjiga. Sad je pred nama i (prva) hrvatska. „Hodanje“ autorice Dubravke Zima knjiga je koja istražuje kulturnu arheologiju hodanja u hrvatskim krajevima. S izuzetkom (u ovom slučaju neizbježno izuzetog) planinarenja, Dubravka se Zima bavi svim vrstama hodanja: dokonog i bijesnog, političkog i vjerskog, ženskog i muškog. Tema Zimine knjige su devetnaestostoljetni flaneuri i flaneuse, kontinentalni perivoji i priobalne rive. Zima se bavi procesijama, pogrebima i hodočašćima, ali i protestnim šetnjama, demonstracijama i pogromima. U njenoj ćete knjizi naći i pročešjun Sv. Duje i studentsko spaljivanje mađarske zastave, i međuratne radničke proteste i komunističke parade, i Liverpoolov „You'll Never Walk Alone“ i „Walk on the Wild Side“ Loua Reeda, i navijačka kortea i zadarsku „staklenu noć“ tijekom koje su razbijani srpski izlozi i prozori. Za razliku od mnogih hrvatskih kulturoloških knjiga, Zimino „hodanje“ nije zagrebocentrično i doista se bavi cijelom Hrvatskom, od osječkih i daruvarskih perivoja do riječkog Korza i primorskih riva s palmama. Što je još važnije, „Hodanje“ je rodno senzibilna knjiga. Upozorava nas na prešućeno žensko iskustvo kojim se autorica i dosad kao znanstvenica sustavno bavila. Podsjeća nas da je ne tako davno - upravo u doba romantiziranih „tradicijskih vrijednosti“ - landranje gradom bio muški privilegij. Za ženu je u gorem slučaju ono moglo biti pogibeljno, u boljem bi „tek“ sebi priskrbila status raspuštenice i flundre. Hodanje navlas istim ulicama stoga nikad nije isto. Ono se mijenja ovisno o epohi, rodu, klasi i ideologiji. Tu lepezu iskustava Zima ilustrira obiljem književne i memoarske građe, od Matoša do Josipa Horvata i od Jagode Truhelke i Vilme Vukelić do novovalovaca pred „Zvečkom“. Svi su oni hodali. To se hodanje razlikovalo rodom, klasom, motivom, iskustvom. Ali - hodali su, kao što hodamo i mi. I kao što će hodati oni nakon nas.

— Jurica Pavičić

„Budući da gotovo svaka nacionalna akademska scena posjeduje vlastitu historiografsku studiju o hodanju - poput američke, koja nudi nekoliko različitih povijesti hodanja - „peripatetička“ i nomadska studija Dubravke Zima u hrvatskoj humanistici zauzima posebno mjesto. Usredotočena na hrvatsku kulturnu povijest i svjetove hrvatske književnosti 19. i 20. stoljeća, ona se pokazuje ne samo kao zaokružena povijesna studija o hodanju nego i kao jasan pokazatelj spremnosti naše humanistike da otvara nova istraživačka područja „zelenih transžanrova.“

— dr. sc. Suzana Marjanić