Hrvoje Pejaković (1960.-1996.)

Mjesec hrvatske knjige 09.11.2016. | srijeda Knjižnica Marije Jurić Zagorke Početak događanja: 19:00
Jožica Pejaković
Hrvoje Pejaković, pjesnik, kritičar, esejist, antologičar i urednik, rodio se u Zagrebu 14. siječnja 1960. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Dubrovniku, a studij komparativne književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Njegovi književni počeci sežu u 1978., kada u dubrovačkom listu Laus objavljuje prve stihove.
Nakon studija pridružuje se grupaciji okupljenoj oko časopisa Quorum i započinje sa svojim bogatim stvaralačkim radom. Osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća Pejaković se afirmira kao jedan od vodećih kritičara i esejista mlađe generacije, te značajan predstavnik suvremene hrvatske poezije.
U tom je razdoblju objavio dvije pjesničko-grafičke mape, Drugačije, jednostavno (1984.) i Nevjerica, nesanica (1991.), dvije pjesničke knjige, Zabranjeni grad (1987.) i Sjeverni ugao (1992.), dvije knjige eseja i kritika, Prostor pisanja (1988.) i Prostor čitanja (1991.), te monografiju Grafičke gnome Ivana Šarića (1993.).
S Miroslavom Mićanovićem sastavio je panoramu hrvatskog pjesništva Les jeunes poetes Croates (1989.), a sa Zvonimirom Mrkonjićem i Andrianom Škunca pjesničku antologiju Naša ljubavnica tlapnja (1992.). Antologija suvremene hrvatske poezije objavljena je posthumno 1997. godine.
Priredio je izbore iz djela S. S. Kranjčevića, Julija Benešića i Antuna Šoljana. Autor je mnogobrojnih predgovora i pogovora knjiga hrvatskih književnika i likovnih umjetnika. Mnoštvo radova o suvremenom hrvatskom pjesništvu i suvremenoj književnoj produkciji objavljivao je u tekućoj periodici, dnevnim listovima, na Hrvatskom radiju i televiziji. Njegove pjesme i eseji zastupljeni su u svim novijim antologijama na hrvatskom i stranim jezicima.
Hrvoje Pejaković umro je prerano, u Zagrebu, 9. lipnja 1996. 


     WRITING POETRY
 
Krhotina kojeg zrcala, s čijim pismenima na dlanu?
Zatim:
uranjaš u zrak zasićen rečenicama
prostireš ležaj šumovima noći
u odsutnosti utapaš udarce
sklapaš krletku od sjenki
prebireš iskre
daješ čega nemaš
 
 
         I JEDNA OČAJNA
 
Premda je vjerojatno
preuranjeno govoriti o tome
mislim da bih ti večeras ipak
morao reći kako moja vjera
da ćemo se jednom poslije svega
možda smjeti nasmijati kao iza
neugodnog nesporazuma što je
na vrijeme sretno uklonjen
iz dana u dan sve jače slabi.


Književno djelo Hrvoja Pejakovića plod je iznimne osjetljivosti, goleme intelektualne znatiželje i duboke egzistencijalne motivacije, a po svojem ishodu tvori jednu od najreprezentativnijih pjesničkih i kritičkih cjelina osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Hrvatska književnost je u razdoblju postmodernističke revizije vrijednosti i sinteze karakteristične za trenutke „velikog spremanja“ imala upravo u Pejakovićevu pisanju i prosuđivanju važno i snažno uporište, pa iz perspektive novoga stoljeća (novoga milenija, pa donekle i izmijenjena statusa same književnosti) njegov opus doživljujemo kao nemimoilazno svjedočanstvo duhovne živosti i autentične pluralističke orijentacije.
Nema dvojbe da je po količini kritičkih reakcija, a pogotovo po razini interpretativnih zahvata, Hrvoje Pejaković jedan od najpozvanijih tumača epohe „konca stoljeća“. Ozbiljno filozofski fundiran i neobično precizan u terminološkim određenjima on je gotovo svakoj razmatranoj pojavi znao naći imanentna svojstva i specifičnu razliku o odnosu na općenite tendencije. Privlačila ga je i teorija, te je kompetentno uzimao u obzir njezine glavne tekovine, ali se nije toliko upuštao u veće globalne i kumulativne tendencije. Preferirao je svojevrsni empirizam, izravan odnos prema samome tekstu i empatijsko primanje estetskih, poetoloških, kreativnih premisa. Uostalom, daleko pretežniji dio njegovih kritičkih prosudbi bio je posvećen stihovima, lirici, poetskim emanacijama, a proporcionalno i značenjski za tim znatno zaostaje njegovo prikazivanje proze, esejistike, dramatike i filozofsko-teorijske publicistike. To je i logično, pomislimo li kako je i sam bio ponajprije i neosporno pjesnik, pisac širokih tematskih raspona, ali bitno zainteresiran za iskazivanje koherentnoga intimnog svijeta.

Maroević, Tonko. Prostor privlačenja i prožimanja : pjesničko- kritičke koordinate Pejakovićeva opusa. / Nevjerica, nesanica : poezija, proza, eseji / Hrvoje Pejaković. Zagreb : 
Matica hrvatska, 2003.