Im memoriam Dante Alighieri
„Ljubav! Ta riječ mi zvuči tako čudesno, da mislim, sve što izvire iz ljubavi mora biti isto tako čudesno.“Dante Alighieri je sjedinio u svome djelu svu složenost vremena, obuhvativši svojim duhom staro (mračni srednji vijek) i nagovješćujući novo razdoblje u razvoju čovječanstva (renesansu). Rodio se, kako sam kaže, „kad je sunce bilo u blizancima“, u drugoj polovici svibnja ili prvoj polovici lipnja, 1265. godine u Firenci.
Dante je talijanski pisac i političar koji ljudsko djelovanje sagledava u sklopu nepromjenjivih etičkih zakona. Izrazio je vrijeme u kojemu je živio i trajne ljudske dileme između dužnosti i osjećaja, misaonosti i akcije. Izvršio je dalekosežan utjecaj na europsku literaturu, a u djelima mnogih pisaca nakon njega osjeća se njegova neprekidna prisutnost. Politički sukobi u njegovu rodnom gradu odveli su ga u progonstvo iz kojeg se više nikad nije vratio. U mladosti se već istaknuo kao daroviti pjesnik u krugu pjesnika novog stila (Dolce Stil Novo). Makar je napisao djela poput „Novi život“, „O umijeću govorenja na pučkom jeziku“, „Gozba“ ili „Monarhija“, niti jedno djelo ne plijeni svojom ljepotom i izričajem kao epski spjev „Božanstvena komedija“ (1304.-1321.).Centralna figura cijelog života i najvoljenija žena, kojoj je sva svoja djela posvetio, je Beatrice Portinari. Njena duša ga je inspirirala jednako s ovog i onog svijeta. Imaginarni put koji prolazi paklom, čistilištem i rajem je nešto najljepše što je ikad nekom pjesniku omogućeno prenijeti u riječi. Čitavo se djelo ističe izvanrednom simetričnošću - podijeljeno na tri dijela, po trideset i tri pjevanja, sto ukupno, i pisano u tercinama sa strogo provedenom rimom u tri jedanaesterca. Djelo je ispunio istinskim likovima i njihovim osjećajima, živim i razigranim govorom, firentinskim narječjem njegova doba koje je postalo, među različitim narječjima talijanskog jezika, podlogom za književni jezik. „Božanstvena komedija“ je izuzetno simboličko djelo koje započinje Danteovim lutanjem noću po gustoj i mračnoj šumi (stanje grijeha) i nalaženjem izlaza pred zoru. U svitanju (ljudske svijesti) pojavit će se tri alegorijske zvijeri (tri najveća ljudska grijeha), od kojih će ga spasiti slavni rimski pjesnik Vergilije. On ga razumom vodi kroz Pakao, u Čistilištu mu je vodič sv. Bernard, a Raj mu prezentira svojom milošću voljena Beatrice. Na svim tim nivoima i slojevima živi neobično bogat i plastičan svijet likova i situacija koji obuhvaća i Danteovu osjećajnu i strastvenu dušu. U svakom od tih dijelova prevladava različito raspoloženje. U Paklu, tijekom devet krugova, nižu se prizori užasa, jauka, patnje i beznadnosti. U Čistilištu su duše smirene i sjetne, podvrgnute blagim kaznama, dok u Raju (devet nebesa koja se vrte oko Zemlje), vlada osjećaj sloge i sreće u vječnom blaženstvu. Dante tu uspijeva razgovarati s najrazličitijim živim i uvjerljivim osobama njegova vremena. Veliki likovi Pakla, primjerice Francesca i Paolo, Farinata ili Uliks, Semiramida, Kleopatra, (...), uvrstili su se u trajno aktualne junake svjetske književnosti. Ne možemo zanemariti ni ljepotu i vještinu s kojom je poznati hrvatski književni povjesničar i prevoditelj, Mihovil Kombol, preveo „Božanstvenu komediju“.
Dante je talijanski pisac i političar koji ljudsko djelovanje sagledava u sklopu nepromjenjivih etičkih zakona. Izrazio je vrijeme u kojemu je živio i trajne ljudske dileme između dužnosti i osjećaja, misaonosti i akcije. Izvršio je dalekosežan utjecaj na europsku literaturu, a u djelima mnogih pisaca nakon njega osjeća se njegova neprekidna prisutnost. Politički sukobi u njegovu rodnom gradu odveli su ga u progonstvo iz kojeg se više nikad nije vratio. U mladosti se već istaknuo kao daroviti pjesnik u krugu pjesnika novog stila (Dolce Stil Novo). Makar je napisao djela poput „Novi život“, „O umijeću govorenja na pučkom jeziku“, „Gozba“ ili „Monarhija“, niti jedno djelo ne plijeni svojom ljepotom i izričajem kao epski spjev „Božanstvena komedija“ (1304.-1321.).Centralna figura cijelog života i najvoljenija žena, kojoj je sva svoja djela posvetio, je Beatrice Portinari. Njena duša ga je inspirirala jednako s ovog i onog svijeta. Imaginarni put koji prolazi paklom, čistilištem i rajem je nešto najljepše što je ikad nekom pjesniku omogućeno prenijeti u riječi. Čitavo se djelo ističe izvanrednom simetričnošću - podijeljeno na tri dijela, po trideset i tri pjevanja, sto ukupno, i pisano u tercinama sa strogo provedenom rimom u tri jedanaesterca. Djelo je ispunio istinskim likovima i njihovim osjećajima, živim i razigranim govorom, firentinskim narječjem njegova doba koje je postalo, među različitim narječjima talijanskog jezika, podlogom za književni jezik. „Božanstvena komedija“ je izuzetno simboličko djelo koje započinje Danteovim lutanjem noću po gustoj i mračnoj šumi (stanje grijeha) i nalaženjem izlaza pred zoru. U svitanju (ljudske svijesti) pojavit će se tri alegorijske zvijeri (tri najveća ljudska grijeha), od kojih će ga spasiti slavni rimski pjesnik Vergilije. On ga razumom vodi kroz Pakao, u Čistilištu mu je vodič sv. Bernard, a Raj mu prezentira svojom milošću voljena Beatrice. Na svim tim nivoima i slojevima živi neobično bogat i plastičan svijet likova i situacija koji obuhvaća i Danteovu osjećajnu i strastvenu dušu. U svakom od tih dijelova prevladava različito raspoloženje. U Paklu, tijekom devet krugova, nižu se prizori užasa, jauka, patnje i beznadnosti. U Čistilištu su duše smirene i sjetne, podvrgnute blagim kaznama, dok u Raju (devet nebesa koja se vrte oko Zemlje), vlada osjećaj sloge i sreće u vječnom blaženstvu. Dante tu uspijeva razgovarati s najrazličitijim živim i uvjerljivim osobama njegova vremena. Veliki likovi Pakla, primjerice Francesca i Paolo, Farinata ili Uliks, Semiramida, Kleopatra, (...), uvrstili su se u trajno aktualne junake svjetske književnosti. Ne možemo zanemariti ni ljepotu i vještinu s kojom je poznati hrvatski književni povjesničar i prevoditelj, Mihovil Kombol, preveo „Božanstvenu komediju“.
Dante Alighieri u progonstvu je proveo cijeli život. Taj ponosni i nepokolebljivi kritičar ljudskog grijeha, a i strogi sudac Crkve, nije se dao povinovati poremećenom redu stvari trenutka u kojem je živio. Do kraja je isticao dostojanstvo čovjeka, potrebu traženja istine, vrijednost govorenja „biranim pučkim jezikom“ i neupitnu potragu za znanjem. Po povratku u Ravennu 1321. godine, razbolio se i umro u noći s 13. na 14. rujan. Pedesetak godina nakon Danteove smrti, Giovanni Boccaccio naziva Danteovu Komediju „Božanstvenom“. Djelo je prvi put tiskano pod nazivom „La Divina Commedia“ 1555. godine i od tada je postalo temelj svjetske kulture: „široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci“, „sustav moralnih istina“ i „glas nakon deset stoljeća šutnje“.
test preuzet sa službene stranice buro247.hr
