In memoriam Šime Vulas (17. ožujka 1932. - 8. lipnja 2018.)
Nadmoćna učestalost drva u stvaranju Vulasova jezika nerazdvojna je od – također učestale – prakse patiniranja: zatamnjivanja, bojanja, voštenja pa i laštenja zasićenog drva. Vrlo rijetko drvo je u njega suho, golo, posno; kipar ga siječe, grebe, zarezuje, svrdla i kojekako još ranjava, ali ga odmah i liječi, njeguje, zatvara mu pukotine, puni ga bojom ili voskom, povećava mu otpornost na vodu (kišu), neželjene sudare i druge moguće nepogode. Zahvaljujući (i) svemu tome Vulas na drvu ostavlja trag dublji, osobniji i neposredniji, nego što bi ga mogao ostaviti na kamenu ili metalu. Već i dodir autorske ruke prenosi toplinu živoga bića na tijelo nekoć živoga drva, ostavlja na njemu osobit otisak. Drvo je podatno, prijemčivo. Kad dlan dodirne metalnu površinu – nema interakcije. Govorim, dakako, o nenasilnim tragovima, kao što je trag mirnoga tijeka vremena: dok kip stoji, godine prolaze. Nema grubih udaraca; samo hod sati i danâ, koje epiderma kipa upija i bilježi. Sve se sliježe, sve se taloži.
Igor Zidić. DRVO I SVETO: Zapisi o Vulasu i njegovu djelu. 
