Iva Čukelj: Četiri lica ručnog rada

Četiri lica ručnog rada diplomski je rad u obliku prostorne instalacije u kojoj se bavim pitanjem tradicije i nasljedstva koje potom transformiram u mjesto sjećanja. Arhiviranjem i dokumentiranjem prolaznih trenutaka, stvaram prostor svijesti i podsvijesti, prostor koji graniči između sna i jave. Propitujem što se sve nasljeđuje u jednoj obitelji - od fizičkih i karakternih osobina do kretnji kroz isti čin - u ovom slučaju ručnog rada. Kako bih došla do odgovora na ta pitanja, započinjem dijalog s mamom, tetom i bakom, tri generacije žena okupljenih oko zajedničkog interesa za ručni rad, te pokušavam doći do priča njegovog početka.

Baka je radila u bivšoj tvornici Nade Dimić, teta je nekada šivala i radila sa svilom, mama je uvijek šivala sve po kući što se moglo - od popravaka do novih stvari, te na kraju ja koristim vez i ručni rad kao umjetnički izričaj. Okupljanjem radova nas četiri, premještam ih iz prostora naših domova u javni prostor galerije gdje naši ručni radovi mogu doprijeti do više ljudi. Svakim se predmetom pokazuje njegova vrijednost jer za stvaranje, osim mirne ruke potrebno je puno ljubavi i vremena. Tako bismo mogli reći da se svakim bodom veza zaključava mali komad vremena u materijalnom obliku.

Rad se sastoji od predmeta i objekata načinjenih kroz različite tehnike ručnog rada - šivanja, vezenja, heklanja. Našim sastajanjem i razgovorom o samim počecima šivanja i ručnog rada svake od nas, istovremeno obnavljamo, ali i stvaramo novu tradiciju koju pohranjujemo u obliku velikog zidnjaka. Motivi zidnjaka prikazuju sve ono što čini našu obitelj i što smo htjele zabilježiti u zajedničkom radu. Zidnjak je tako primjer novog nasljednog predmeta, koji je nastao kolažirajući motive koji nose određenu simboliku i pričaju obiteljsku priču kroz četiri lica.

Razgovor je budio različita sjećanja i priče, zbog straha od zaborava, ali i lakše pohrane informacija i sjećanja, najbitnije pojmove tih priča pretvaramo u šivane objekte. Njihov zadatak je uhvatiti i zabilježiti događaj, mjesto i osjećaj, slično Proustovom Madeleineu. Ovi šivani objekti tako pomažu u oživljavanju, ali i pohrani sjećanja. Stvarajući predmete, osim konaca, pojam brige protkan je kroz nekoliko slojeva: briga jedne o drugoj, briga prema materijalu, predmetu, briga o predmetu jer je za nekoga. Briga je tako temelj i začetak svakog izrađenog predmeta.

Naslanjajući se na objašnjenje Bachelarda, koji govori kako slike pohranjujemo u prostore, u ladice, u ormare, koristim se analogijom ladica - činom pospremanja - činom brige, kako u doslovnom tako i prenesenom smislu. Ladice, ormari, ta zamišljena skrivena mjesta pomažu u spremanju i pohranjivanju sjećanja koja oživljavaju već proživljena iskustva.

Ova izložba tako je hommage jednoj obiteljskoj priči o ručnom radu. Četiri lica ručnog rada su: Katica Jakopović, Marijana Kljajić, Blaženka Čukelj i Iva Čukelj.