Iz prve ruke: Biserka Goleš Glasnović

Biserka Goleš Glasnović, pjesnikinja, putopiskinja, esejistica i kritičarka. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost. Objavila je pet zbirki pjesama: „Priĕtelnice moe” (2000.), „Sasvim blizu” (2004.), „Može i bez naslova” (2008.), „Tihe koja se ne dvoumi” (2016.) i “Poštovani gospodine Abélard”(2023.), slikovnicu „Ružna Toja” (2009.), knjige putopisa „Pun ruksak oblutaka” (2015.) i „Karpatski listići” (2020.) te knjige eseja i kritika (u podnaslovu označenih kao osvrti i osvjetljenja) „Lusteri i knjige” (2017.) te „Čitanje udvoje” (2021.). Objavljuje u recentnim časopisima za književnost i kulturu te književnim portalima, a pjesme su joj uvrštene u antologije. U suradnji s Tomislavom Domovićem priredila je antologiju hrvatske antiratne poezije „Cvrčci u trubi”. To je prva cjelovita hrvatska antologija antiratne poezije. Uvrštena je u mnoge antologije i panorame hrvatskog pjesništva, višestruko je nagrađivana književnica i članica Društva hrvatskih književnika Zagreb. Recepcija njezinog stvaralaštva je poticajna, održava književne večeri i predavanja, predstavlja druge autore i sudjeluje na književnim natječajima i susretima. U esejistici je posvećena likovnosti, fotografiji, povijesnim temama i poljskoj književnosti te piše opširne eseje, primjerice o hrvatskoj predromanici, o povijesti dubrovačkih kolonija na Kosovu i južnoj Srbiji, o slikarstvu Ivice Antolčića i Karla Sirovyja, o svijetloj komori Rolanda Barthesa te o poljskoj kulturnoj antropologiji.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”