Iz prve ruke: Bogdan Arnautović

Pjesnik, prozaik, esejist i novinar Bogdan Arnautović studirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao novinar i urednik u Jedinstvu Sisak i na Radio Sisku, bio dopisnik „Večernjeg lista“ i „Novog lista“…Od 2000. direktor je i urednik u obiteljskoj nakladničkoj kući „Aura“ Sisak. Također je narator mnogih knjiga i časopisa u Hrvatskoj knjižnici za slijepe,
Književnu karijeru započeo graditi osamdesetih godina prošlog stoljeća, objavljujući poeziju, prozu, pišući kritike, eseje, surađujući u brojnim književnim časopisima, novinama i zbornicima. Surađivao je i sudjelovao u brojnim televizijskim i radijskim emisijama. Objavio je nekoliko zbirki pjesama: „Rano pobratimstvo”, „Polifemov rukopis”, „Gea”, „I prešućujem drhtaje”, „Poljubac vode”, „Meridijan vinograda”, „Postelja za haubice”. Uz publicističko djelo „Striegl, njim samim”, objavio je i zbirku pripovijedaka „Boje seoskog sladoleda”. Zastupljen je u brojnim antologijama i zbornicima i nagrađivan za prozu i poeziju uglednim hrvatskim i regionalnim nagradama. Djela su mu prevedena na engleski, makedonski, rusinski, slovenski i druge jezike. „Postelju za haubice” posvetio je Banovini, tom prostoru „predestiniranom na tegobnu sudbinu,“ kako u pogovoru napisa Darija Žilić, dodavši da je to poema „u kojoj sublimira mentalitet tamošnjih ljudi britkom autoironijom, ali i nježnošću i razumijevanjem.“
Branko Čegec je Arnautovića nazvao „pionirom novog usmjeravanja na prirodu i čovjekovo mjesto u njoj…“

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”