Iz prve ruke: Boris Vojković

Boris Vojković rođen je na otoku Visu, gdje je živio do završetka osnovne škole. Nakon toga odlazi u Zagreb i poslije završene srednje elektrotehničke škole zasniva radni odnos u Hrvatskim željeznicama. Uz rad studira na Fakultetu prometnih znanosti i stječe zvanje diplomiranog inženjera prometa. Uključuje se u sindikalne aktivnosti, kao i u aktivnosti Društva inženjera i tehničara Hrvatskih željeznica, nakon čega postaje predsjednik sindikalne podružnice Direkcija, kao i predsjednik podružnice Direkcija Društva inženjera i tehničara Hrvatskih željeznica. Piše stručne članke za stručni časopis ITHŽ (Inženjeri i tehničari Hrvatskih željeznica), kao i za list Željezničar.
S mješovitim pjevačkim zborom Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva „Željezničar“ nastupao je diljem Hrvatske. S umirovljenjem intenzivnije se bavi poezijom. U zimskom periodu boravi u Zagorju, gdje je član Muškog pjevačkog društva „Magdalenić“ iz Bedekovčine, s kojim nastupa širom Hrvatske. U Bedekovčini također povremeno nastupa na Pjesničkim čajankama.
Svako ljeto boravi na Visu, gdje objavljuje članke i pjesme u Hrvatskoj zori, glasilu Ogranka Matice hrvatske u Visu. U poeziji njeguje zavičajno narječje otoka Visa.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”