Iz prve ruke: Ivan Herceg

Ivan Herceg, pjesnik, prozaik i urednik, rođen je 1970. u Krapini. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnost i južnoslavenske filologije. Živi u Zagrebu i radi kao urednik u Jutarnjem listu. Izvršni je urednik časopisa „Poezija”, jedinog specijaliziranog pjesničkog časopisa u Hrvatskoj (izlazi od 2005.) i biblioteke „Poezija” HDP-a i organizator književnog festivala „Stih u regiji” (SUR). Uvršten je u preglede, panorame i antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva.
Pjesme su mu prevedene na mnoge jezike. „Naša druga imena”, „Noć na asfaltu, „Snimke zemaljskih uzdaha” „Anđeli u koroti”, „Nepravilnosti”, „Koliko će nas ostati”, „Naša druga imena”, „Kad će doći Babilon”, „Warsaw, Warsaw”, „Nepravilnosti”, „Noćni ljudi”, „Dvostruki život” samo su neke od objavljenih zbirki poezije Ivana Hercega. Također je objavio zbirku kratkih priča „Goli”. Sudjelovao je na mnogim pjesničkim festivalima. Dobitnik je nekoliko nagrada za poeziju: „Goran za mlade pjesnike”, “Zdravko Pucak”, “Rikard Jorgovanić”. Član je Hrvatskog društva pisaca.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”