Iz prve ruke: Jelena Stanojčić

Jelena Stanojčić piše poeziju, prozu, haiku poeziju i poeziju za djecu. Za Jelenu je poezija slikanje riječima i najljepša glazba duše. Unazad nekoliko godina svakodnevno „živi stih" i raduje se svakom napisanom retku.
Dosad je objavila pet zbirki poezije: „Ples ljubavi“ (2018.), nakladnik Hrvatski sabor kulture, „Kad oluje utihnu“ (2021.), nakladnik Hrvatski sabor kulture, „Na rubu kalendara“ (2023.), nakladnik Jutro poezije, „Pjesmom na pjesmu“ (2024.), nakladnik Udruga za multimedijalnu umjetnost i afirmaciju kulture - Sintoment, „Triptih - 69 ljubavnih” u suautorstvu s Anđelkom Korčulanić i Maricom Žanetić Malenica (2025.), za koju su autorice dobile nagradu „Književno pero” Hrvatskog književnog društva u Rijeci. Nedavno joj je iz tiska izišla i zbirka poezije za djecu "Ljubav na prvi klik".
Pjesme je počela povremeno objavljivati na svom facebook profilu gdje primjećuje da je povratni „feedback“ vrlo pozitivan, što joj daje „vjetar u leđa“ i ohrabruje da ih objavljuje, jer, kako kaže, pisanje je potreba, nešto što je veseli i stvara joj poseban osjećaj sreće.
Pjesme su joj uvrštene u više od pedeset zbornika s različitih recitala kao i u časopisima za književnost. Za svoje književne radove dobila je brojne nagrade i pohvale u svim kategorijama u kojima piše. Živi i radi u Zagrebu.
Aktivna je članica Hrvatskog sabora kulture i tribine za kulturu, umjetnost i znanost „Collegium Hergešić“.
Za svoj rad primila je nekoliko nagrada, a pjesme su joj uvrštene u više od pedeset zbornika i časopisa.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”