Iz prve ruke: Marica Žanetić Malenica
Objavila je četiri poetske zbirke: „Da je noćas bilo”; „Žena svojih godina”, „Zlatarica riječi” i „Vonji ditinstva”, putopisnu prozu „Zemlja uvezene povijesti - Dnevnički zapisi iz Australije” i zbirku autobiografskih priča „Ukoričena duša”. Za djecu je objavila zbirku pjesama „Četiri čarobne riječi” i slikovnicu „Radoznala Nora”. Pjesme i priče su joj uvrštene u više od 120 zbirki, zbornika i časopisa u Hrvatskoj i u susjednim zemljama.
Iz pogovora Darije Žilić
U zbirci pjesama „Zlatarica riječi“ pjesnikinja se oslanja na svoju prethodnu knjigu „Žena svojih godina“. Njezin je poetski rukopis obilježen blagom ironijom, te samoironijom kojom se lirska junakinja osvrće na vlastiti život, snatrenja, očekivanja. Tema prolaznosti dominira, usporedba vremena mladosti i sadašnjeg vremena zrelosti i rekapitulacije. Pritom ona reže svojim poetskim skalpelom, ne štedi ni sebe, ni svijet, ni vlastite iluzije. Kao da svojim pisanjem želi prekrojiti život koji joj je dan, dati mu dodatni smisao, jer pisanje je strast. Kao što i sama ističe „brzo pišem, još brže brišem/jednu misao lako zamijenim drugom“. I posve je očito da su Maričine pjesme nastajale u dahu, da nose u sebi trag epifanije, trenutka u kojem su nastale.
...Pjesnikinja promatra, upija svijet oko sebe, čak i kad sebe određuje kao „vladaricu zlatne jeseni“, uvijek iznova otkriva svijet i čudi se... Ona je dovoljno iskrena da napiše i sjajnu pjesmu „Tvrdo srce“, koja govori upravo o potrebi za odmakom od svijeta koji crpi, o želji da se ne bude samo ona koja čeka i daje, kako se to već od žene očekuje. Unatoč sjećanju i sjeti, pjesnikinja ne piše sa žalom, niti s tugom, ona je jasno pozicionirana „na crti razdvajanja prošlosti i budućnosti“, a to je zapravo u stvarnosti koja je iznova inspirira svojim senzacijama.
Nije slučajno da autorica zbirku pjesama naziva „Zlatarica riječi“. Ona se tim riječima posve predaje, kroz njih živi, ostvaruje vlastitu samosvijest, ona kuje stihove svojim tihim dlijetom, sada kada je osnažena životnim burama i neverama, može se prepustiti tome. Njezino pismo nastavlja se na pjesnikinje i književnice, na žensku genealogiju...
Život majke, radnice, supruge sad se povlači pred svijetom pjesnikinje, izlazi iz okvira, donosi novi fluks energije, a užitak stvaranja s lakoćom prelazi na čitatelje.
Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”