Iz prve ruke: Marina Šur Puhlovski

Marina Šur Puhlovski, spisateljica iznimna opusa, u svojem je rodnom Zagrebu završila osnovnu i srednju školu te komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu, nakon čega se bavila novinarstvom, neko vrijeme književnom kritikom, a poslije isključivo umjetničkom književnošću. Piše priče, romane, putopise, eseje, dnevničku prozu i poeziju.
Dobitnica je brojnih nagrada za kratke priče te Nagrade „Zvane Črnja“ za najbolju knjigu eseja 2015. Roman „Divljakuša” dobitnik je V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2018. godine. Objavila je više od 20 knjiga. Među njima je sedam romana: „Trojanska kobila”, „Ništarija”, „Nesanica”, „Ljubav”, „Igrač”, „Divljakuša”, „Zbogom djevojčice”, a roman „Virus, potres, brak” zamišljen je kao trilogija koja bi obuhvatila gotovo cijeli emotivni život Sofije Kralj, glavne junakinje većine njenih romana.
Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca te Zajednice umjetnika Hrvatske.

Iz kritike o zbirci Neponovljiva
"Osim filozofijskog, duhovnog i empirijskog tkiva u ovoj knjizi, postoji i nešto mudrosno, nepretenciozno i nenametljivo, ali čitatelju vješto podastrto gradivo. Riječ je o životnoj mudrosti autorice koja u svakoj pjesmi čitatelju tako uvjerljivo i jasno iznosi vlastite stavove o životu, literaturi i sebi da knjiga može imati, starinski rečeno, gotovo didaktički utjecaj na pojedinca. Izbjegavanje moralističkog diskurza, ali privilegiranje humornog i blago ludičkog, filozofijskog, a napose životnog, autorici daje mogućnost izravnog i snažnog dijaloga s čitateljem."
Tin Lemac
 

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”