Iz prve ruke: Miroslav Kirin

Miroslav Kirin rođen je 1965. godine u Sisku, a odrastao u Petrinji. Diplomirao je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi s engleskog jezika (Paul Auster, Anne Carson, Wang Jiaxin). Objavio je jedanaest pjesničkih knjiga, foto-esejističku knjigu „Iskopano”, slikovnicu „Zimska potraga” u koautorstvu s umjetnikom Mingsheng Pijem, autofikcionalni roman „Album”, za koji je dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001. godini, te hibridnu knjigu kratkih zapisa „Babanija”, koja je nagrađena Nagradom Fran Galović te bila finalist regionalne nagrade Stjepan Gulin. Putopisne zapise objedinio je u knjizi „Zapisci iz dodirnutih krajeva”. S Borisom Vrgom priredio je 2021. „Banijsku književnu antologiju”. Godine 2022. objavio je i „Nezavršeno putovanje - čitanku iz suvremene kineske poezije” za koju je iste godine dobio 家땜鮫럇陋쉽 PoetryEastWest Translation Award. Pjesnička manifestacija “Kvirinovi poetski susreti” dodijelila mu je 2023. Plaketu sv. Kvirina, nagradu za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu. Dobitnik je nagrade Goran za mlade pjesnike (1989.) i Goranova vijenca za ukupni doprinos hrvatskom pjesništvu (2024.). Živi u Zagrebu.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”