Iz prve ruke: Paško Melvan

Paško Melvan (rođen 1952.) istaknuti je hrvatski književnik, inženjer i kulturni djelatnik. Njegov literarni rad neraskidivo je vezan uz kršćansko nadahnuće, etičke vrijednosti i promicanje hrvatske kulture.
Afirmirao se kao pjesnik i prozaik čiji opus slavi zavičajnu Zagoru i duhovnu vertikalu čovjeka. Autor je zapaženih djela poput zbirke pjesama „Čovjek od sunca“ (2016.), knjige zapisa „Životnice“ (2019.) te recentnog djela „Dar od Riječi“ (2025.).
Njegov doprinos kulturi očituje se u aktivnom sudjelovanju u ključnim nacionalnim institucijama. Član je Matice hrvatske - Ogranak Primošten, gdje svojim radom pridonosi očuvanju i promicanju hrvatskog jezika, književnosti i identiteta te običaja primoštenskog kraja i šire Zagore. Kao dugogodišnji suradnik Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima i redoviti autor u časopisu za kulturu Marulić, Melvan sustavno radi na promicanju hrvatske kršćanske baštine..
Iako po struci diplomirani inženjer strojarstva i magistar ekonomije s uspješnom karijerom u energetskom sektoru (dobitnik nagrade „Hrvoje Požar“), Melvan u svom radu dokazuje da tehnika i umjetnost nisu suprotstavljeni svjetovi. Naprotiv, upravo kao član Matice hrvatske i aktivni intelektualac, on u svom pisanju spaja egzaktnost misli s dubokom liričnošću, postajući prepoznatljiv kroničar duhovnog života suvremene Hrvatske.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”