Iz prve ruke: Sanja Kirch-Leto
Iz pera Srđana LukačevićaSanja Kirch-Leto već više od četiri desetljeća ustrajno zapisuje stihove, onako za sebe, iz srca, iz potrebe. Zapisuje nagonski, instinktivno, diktatom unutarnjeg monologa. Iz tih zapisa nastale su dvije knjige: „Ogledalo” i „Hvala”. Ova se rođena Osječanka odmalena pronalazila u riječi, glazbi i pokretu.”
Sanja Kirc-Leto o svojim zbirkama poezije
„Ogledalo” je svojevrstan dnevnik moga postojanja na Zemlji. U njemu su zapisi mojih dobrih i manje dobrih dana, životnih iskustava, uspona i padova. Sve ono što mene čini ovakvom kakva danas jesam. Raspon je prilično velik, seže od davne 1985. do kraja 2022. godine.
„Hvalu” je iznjedrila moja zahvalnost svemu čime me život darivao. Kada se malo bolje zagledate u dubinu, spoznate svu krhkost sadašnjeg trenutka i shvatite koliko rijetko uživamo u onom što nam je dano. E, pa ja sam to odlučila promijeniti! „Hvala” je svojevrsna oda sitnicama koje to zapravo nisu, ljepoti koja nas okružuje. Bilo da je riječ o prirodi, tradiciji, običajima, osjećajima bilo o ljudima.
Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti raspoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrijeme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uvijek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”