Iz prve ruke: Slavka Jurić

Slavka Jurić rođena je na otoku Hvaru. Školovala se na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Živi i radi u Dubrovniku kao članica Dubrovačkoga simfonijskog orkestra. Piše poeziju i prozu. Do sada su joj objavljene sljedeće knjige: „Tišinica” (Albatros), „Patuljak - cijeli svijet vrtuljak” (vlastita naklada), „Proročica” (Društvo dubrovačkih pisaca), „Kvartet za kraj vremena”. Dobitnica je 2. nagrade Židovske općine za priču „Rabin i Rahela”, a zbirka priča „Tišinica” prvonagrađena je na natječaju nakladničke kuće Albatros 2005. godine.
Prema riječima Darije Žilić, autorice predgovora zbirke „Kvartet za kraj vremena”: Slavka Jurić „u svojoj poeziji nije nimalo pretenciozna, već lepršava, puna morskih slika, otoka na koje se ne stiže, jer sve je u radu, borbi za život, majčinstvu i trenucima uz male meditacije, čitanja, kupanju izvan sezone kao mističnom činu, snatrenju uz knjige". Kako kaže Darija Žilić, riječ je o iskrenim poetskim razmišljanjima žene koja proživljava sve što se oko nje događa.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”