Iz prve ruke: Sonja Manojlović

Sonja Manojlović jedna je od najznačajnijih autorica suvremene hrvatske književnosti. Autorica je niza pjesničkih zbirki, a na našem je pjesničkom nebu prisutna već šezdeset godina, uvijek nanovo iznenađujući.
Već od prvijenca "Tako prolazi tijelo", objavljenog kada je imala samo sedamnaest godina, Sonja Manojlović već desetljećima je jedan od najpouzdanijih i najpoticajnijih književnih glasova na našim prostorima. Sonjini stihovi obiluju dubokom polisemantičnošću i refleksijom koja nadilazi prolazne trendove.
Osvojila je brojne domaće i međunarodne nagrade: Goranov vijenac 2016., Nagrada grada Zagreba, Plaketa Sv. Kvirina, Maslinov vijenac na Braču, Sedam sekretara SKOJ-a 1966.;, nagrade za izvrsnost u poeziji u Indiji, Japanu, Rusiji i Grčkoj). Pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i prevedene na više od dvadeset jezika, uključujući i knjige izabranih pjesama na engleskom, francuskom, poljskom i rumunjskom.
Autorica interpretira pjesmu Ljubaznost je hladna vrlina iz zbirke u pripremi.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”