Iz prve ruke: Tihomir Horvat

Tihomir Horvat, inženjer kemije i nagrađivani hrvatski književnik za djecu i odrasle, godine 1974. objavljuje u Večernjem listu svoju prvu priču, što je početak njegova književnog puta. Piše priče za djecu i odrasle, romane za djecu, radioigre za velike i male, radiopriče za djecu, scenske igrokaze, znanstvene članke na temu ekologije i prirode... Napisao je također i niz scenarija za Dječji i obrazovni program Hrvatske televizije. Od 2001. godine član je Društva hrvatskih književnika. Neka njegova djela na lektirnom su popisu, a dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: Nagrada Grigor Vitez, Nagrada Mato Lovrak, Nagrada Anto Gardaš... Dobitnik je i brojnih nagrada za kratke priče: Večernji list, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, “Serra priče” DHK i “Serra društva”…
Knjiga „Penjači”, koju je objavila izdavačka kuća Srednja Europa 2023. godine, prva su autorova zbirka pripovijedaka za odrasle. Osamnaest priča objedinjenih zajedničkim naslovom Penjači nastajale su tijekom dva desetljeća. Objavljivane su u mnogim revijama i časopisima, a sedam ih je koje su u ovoj zbirci objavljene po prvi put. Mnoge je struka ovjenčala nagradama, poput „Iskre”, koja je osvojila prvu nagradu na natječaju za duhovne priče, potom „Partije šaha”, nagrađenom 3. nagradom HDK pa sve do naslovne priče „Penjači”, koja je osvojila 3. nagradu Večernjeg lista za kratku priču.
Iako su nastajale u dugom vremenskom periodu, sve odišu vedrinom i optimizmom, buđenjem unutrašnjih snaga i duhovnih resursa i sve otvaraju nove perspektive u vremenu ozbiljnih izazova u kojem živimo. Priče govore o prepoznatljivim ljudskim sudbinama i pokazuju da su životi i sudbine „malih običnih ljudi“ itekako vrijedni pripovijedanja. Potiču na razmišljanje i šalju jasnu poruku kako je samo iskren i zdrav suodnos sa sobom, svojom okolinom i svijetom jedini i pravi put kojim se postaje “penjač” u potrazi za smislom života.

Knjiga sadrži recenziju Julijane Matanović iz koje donosimo dio ulomka:
Rukopis se otvara tekstom 'Penjači'. Ne vjerujem da je to zbog toga da autor upozori budućeg čitatelja na nagradu koja je priču pratila. Uvjerena sam da se ta priča našla na poziciji broj jedan zbog toga što pogađa pravi ton knjige u cjelini, ton rijedak u suvremenoj našoj književnosti. Junaci su pomirljivi, cijene dobrotu, ne zatajuju sebe i bližnje, znaju kako treba doći do stanja i odnosa u kojem ćemo moći „ostati svojima“. Teme Horvatovih pripovijedaka preuzete su iz naših blizina, dokazuju nam da su i naše biografije vrijedne smirenog pripovijedanja.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”