Izložba Sanje Pribić

U ilustraciji volim istraživati, reagirati instinktivno, isprobavati različite likovne tehnike (akvarel, tuš, pastel, kolaž), premda mislim da je moj likovni rukopis uvijek bio dovoljno prepoznatljiv. Ipak, najčešće sam vjerna akvarelu i tušu. Lazurnost akvarelnih boja, njihova „tečnost“, ali i jaki pigment uvijek su me privlačile. Veliki sam poštovatelj dobrog crteža. Smatram da je upravo linija, njezino kretanje, baratanje njome, kreiranje određenog lika ili drugog motiva, najbolja legitimacija nečijeg likovnog umijeća. Na toj se muci poznaju junaci! Sve ostalo podložno je određenom „švercanju“, zamaglivanju pravog stanja stvari. No, u crtežu je teško varati. Dakako, ne govorim o svjesnom dovođenju u zabludu. Ipak, autori ponekad bježe od načina izražavanja u kojima nisu jaki, niti su spremni okušati se u njima. Crtež je, smatram, „izvođenje stvari na čistac“. 
U slikovnici „Baka Lina“ željela sam spojiti svoju ljubav prema crtežu i prema, ako ne baš minimalizmu, a ono „manje je više“ principu, s atmosferom koja nas vraća u prošlost, u vrijeme djetinjstva moje bake. Nisam težila teškim detaljima ispunjenim ilustracijama. Volim prozračnost. Pritom, budući da se u slikovnici pojavljuju i fotografije, jednostavne ilustracije trebaju biti i njihova vizualna protuteža. Na naslovnici nije moj rad, nego portret bake koji je nacrtala moja mama. Odluka da stavim baš taj crtež (kao i crtež mog pradjeda, bakinog oca, na zaglavlju pisma) zaokružila je posvetu mojoj obitelji kojoj dugujem jako puno: uz genima prenesenu sklonost k likovnom izražavanju, i kulturno, intelektualno, kreativno i poticajno okružje u kojem sam imala sreću odrastati. 

Sanja Pribić