Izložba Tatjane Helman

Tatjana Helman rođena je 1964. godine u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, smjer kiparstva u klasi profesora Vinka Fabrisa i umjetničku keramiku u klasi profesorice Mirjane Rajković. Uz umjetnička djela slikarstva i skulpture, izrađuje i nakit te uporabne predmete koristeći kombinirane tehnike i materijale.

Tatjana slika akvarelom i akrilom, a motivi su joj pretežno floralni, pejzaži, parobrodi te, u novije vrijeme, apstraktno slikarstvo koje se ističe žarkim koloritom, vrlo prepoznatljivim za njezine radove. Radove potpisuje pseudonimom ETH. Fletcher Edwards. Izlagala je u brojnim javnim i kulturnim ustanovama u Hrvatskoj.

Osvrt na slikarsku cjelinu

U ovoj slikarskoj cjelini boja zauzima središnje mjesto. Floralni motiv pojavljuje se kao polazište, no vrlo brzo nadilazi svoju prepoznatljivu pojavnost i postaje prostor slobodnog istraživanja odnosa boje, oblika, ritma i slikarske površine.

Cvijet je prisutan, ali nije doslovan. Njegova se forma postupno razgrađuje i prelazi u slobodniji, gotovo apstraktni izraz. Autorica ne nastoji reproducirati ono što oko vidi, već prenijeti osobni doživljaj motiva. U tom odmaku od stvarnog predloška nastaje prostor njezina vlastitog slikarskog jezika.

Akril i kombinirane tehnike omogućuju stvaranje slojevite i dinamične površine. Trag kista, nanos boje, preklapanje slojeva i kontrastni odnosi postaju ravnopravni elementi kompozicije. Slikarska površina pritom nije samo podloga, već aktivan prostor u kojem se boja i oblik neprestano susreću, preklapaju i nadopunjuju.

Posebnu pozornost privlači intenzitet kolorita. Boje nisu podređene prirodnom izgledu cvijeta, nego djeluju samostalno. One postaju nositelji atmosfere, energije i emocionalnog naboja slike.

U tom smislu floralni motiv postaje svojevrsni posrednik između figuracije i apstrakcije. Cvijet se pretvara u znak, ritam, kolorističku strukturu i slikarsku gestu. Ono što je započelo kao motiv iz prirode postaje osobni izraz.

Ova se djela stoga ne promatraju samo kroz pitanje što je naslikano, nego prije svega kroz pitanje kako slika djeluje. Intenzitet kolorita, međusobni odnosi tonova i sloboda slikarskog postupka stvaraju vizualni doživljaj koji se ne iscrpljuje u prepoznavanju motiva.

Promatraču se pritom ne nameće jedno konačno tumačenje. Svaka slika ostavlja prostor za osobnu asocijaciju, emociju i vlastito čitanje.

Autorica prirodu ne prenosi na platno kao gotovu činjenicu, već je ponovno stvara kroz vlastiti doživljaj. Cvijet je početna točka, dok se konačni izraz nalazi u boji, pokretu, ritmu i emociji.

U prijelazu između floralnog i apstraktnog nastaje slikarski prostor u kojem stvarni motiv gubi svoju doslovnost, ali dobiva novu vrijednost: postaje izraz osobnog odnosa prema boji i slikarstvu.

Ova izložba stoga ne govori toliko o cvijeću koliko o mogućnostima koje se otvaraju kada se cvijet oslobodi svoje stvarne pojavnosti i postane - slika.