Josip Bratić | Tuš. Lavirani tuš.
Fotografija: Knjižnice grada Zagreba
Iako sam završio elektrotehničku školu i jedno vrijeme radio u struci, crtanje je ostalo stalno prisutno, što me na kraju dovelo do upisa na Akademiju likovnih umjetnosti. Tamo su se otvorila pitanja o tome što zapravo želim raditi i zašto.
Dugo sam crtež promatrao vrlo strogo i tehnički. Težio sam savršenstvu, zanatu, kontroli. Učio sam anatomiju, perspektivu i razne crtačke tehnike s idejom da bez toga nema ozbiljnog rada. Vodila me i misao da nije poanta napraviti jedno dobro djelo, nego imati sposobnost da se kvaliteta može ponoviti, da se forma razumije do kraja i da se njome može svjesno upravljati.
Zato sam se bavio različitim motivima. Osim stripovskih prizora, radio sam realistične portrete, pejzaže… ali je motiv u pozadini često bio isti, savladati formu tako da njome mogu manipulirati, reproducirati je i na kraju kroz nju dati svoj pogled na stvarnost, svoj osobni pečat. U svemu tome postojala je i želja da umjetnost ne ostane samo ljubav, nego nešto od čega bih mogao živjeti. No pritisak da uspijem i da sve držim pod kontrolom s vremenom me počeo kočiti. Ulazio sam u manirizam, a umjetnost je gubila onu nepredvidivost. U tom trenutku sam shvatio da me potraga za savršenstvom sve više udaljava od razloga zbog kojeg sam uopće krenuo crtati.
Ovo su radovi koje sam izabrao iz godina crtanja u različitim tehnikama. Prikazuju portrete, pejzaže, fikcionalne motive, ali svi oni na neki način govore o istom - o mom odnosu prema crtežu i potrebi da u njemu pronađem sigurnost i smisao.
Josip Bratić
