Josip Rončević: Pohvala barci
U sklopu ciklusa izložbi Mladi likovni umjetnici u knjižnici, Josip Rončević izlaže svoja ulja na platnu. Ovo je prva ovogodišnja izložba iz ciklusa, koji se u Knjižnici Marije Jurić Zagorke u kontinuitetu održava sedam godina. Kustos svih izložbi je likovni kritičar i voditelj Galerije Forum, Feđa Gavrilović.
Brod je u književnosti (ponajviše u poeziji, još od grčkog pjesnika Alkeja) obično simbol zajednice, zajedničkog poduhvata i cilja. Ali, on može označavati i posve individualnu avanturu. Josip Rončević svoj je nedavno dovršen slikarski ciklus posvetio elementima potrebnima za gradnju broda ili barke, a naslikao ih je na platnima koja je izradio on sam, uz pomoć svoga djeda koji je život proveo upravo gradeći brodiće. Dakle, na samoj razini nastanka ove slike su poistovjećene s brodom – one su plod mjerenja i piljenja dasaka za podokvir, rezanja i napinjanja platna na njihovu konstrukciju, te, konačno, onoga što zovemo slikarstvom: nanošenja boje na platno s ciljem ostvarivanja djela koje se obraća imaginaciji i estetskom impulsu gledatelja.
Istovremeno postojanje fizičkoga i estetskoga u slici Rončević je poistovjetio s fizičkom pojavnošću i metaforičkim značenjem barke. Ona je, prvenstveno, vozilo, praktično osmišljeno zahvaljujući znanjima koja su prenošena stoljećima, čvrsto i pouzdano sazdano kako bi moglo prkositi nepredvidivim uvjetima na otvorenom moru, vjetrovima i valovima. Isto tako, ona je i sredstvo putovanja koje pomaže čovjeku da savlada inače nesavladive morske površine i otkrije nove svjetove; ona je znak avanture, osvajanja i istraživanja, znak ljudske znatiželje i želje za širenjem vlastita svijeta i vlastite spoznaje o svijetu, težnje koja je zajednička urođenicima Polinezije, Vikinzima i europskim renesansnim istraživačima i osvajačima. Ove slike i motivski – razlaganjem broda na njegove sastavne elemente – i formalno – njihovom gradnjom u slojevima lazurnih namaza – upućuju na to kako je i slikarstvo svojevrsna barka. Naime, ono je također konstrukcija (ljudskog uma i ljudskog društva podjednako) koja nam omogućava da na dvodimenzionalnoj površini svijet doživimo intenzivnije i dublje nego što ga doživljavamo u svakodnevici. To dugujemo umješnosti slikara, koji poput brodskog kapetana usmjerava duh gledatelja, navigirajući ga pučinama svoje percepcije. Iako je slika namijenjena pogledima brojnih, doživljaj plovidbe njezinim predjelima uvijek je individualan. Gledatelj i slika tako se poistovjećuju i postaju jedna lađa.
Brod je u književnosti (ponajviše u poeziji, još od grčkog pjesnika Alkeja) obično simbol zajednice, zajedničkog poduhvata i cilja. Ali, on može označavati i posve individualnu avanturu. Josip Rončević svoj je nedavno dovršen slikarski ciklus posvetio elementima potrebnima za gradnju broda ili barke, a naslikao ih je na platnima koja je izradio on sam, uz pomoć svoga djeda koji je život proveo upravo gradeći brodiće. Dakle, na samoj razini nastanka ove slike su poistovjećene s brodom – one su plod mjerenja i piljenja dasaka za podokvir, rezanja i napinjanja platna na njihovu konstrukciju, te, konačno, onoga što zovemo slikarstvom: nanošenja boje na platno s ciljem ostvarivanja djela koje se obraća imaginaciji i estetskom impulsu gledatelja.
Istovremeno postojanje fizičkoga i estetskoga u slici Rončević je poistovjetio s fizičkom pojavnošću i metaforičkim značenjem barke. Ona je, prvenstveno, vozilo, praktično osmišljeno zahvaljujući znanjima koja su prenošena stoljećima, čvrsto i pouzdano sazdano kako bi moglo prkositi nepredvidivim uvjetima na otvorenom moru, vjetrovima i valovima. Isto tako, ona je i sredstvo putovanja koje pomaže čovjeku da savlada inače nesavladive morske površine i otkrije nove svjetove; ona je znak avanture, osvajanja i istraživanja, znak ljudske znatiželje i želje za širenjem vlastita svijeta i vlastite spoznaje o svijetu, težnje koja je zajednička urođenicima Polinezije, Vikinzima i europskim renesansnim istraživačima i osvajačima. Ove slike i motivski – razlaganjem broda na njegove sastavne elemente – i formalno – njihovom gradnjom u slojevima lazurnih namaza – upućuju na to kako je i slikarstvo svojevrsna barka. Naime, ono je također konstrukcija (ljudskog uma i ljudskog društva podjednako) koja nam omogućava da na dvodimenzionalnoj površini svijet doživimo intenzivnije i dublje nego što ga doživljavamo u svakodnevici. To dugujemo umješnosti slikara, koji poput brodskog kapetana usmjerava duh gledatelja, navigirajući ga pučinama svoje percepcije. Iako je slika namijenjena pogledima brojnih, doživljaj plovidbe njezinim predjelima uvijek je individualan. Gledatelj i slika tako se poistovjećuju i postaju jedna lađa.
Feđa Gavrilović
Josip Rončević rođen je 1991. godine u Zadru, gdje je završio gimnaziju. Godine 2015. diplomirao na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, a iste godine upisao je studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 2020. u klasi Igora Rončevića. Izlagao je na nekoliko skupnih i samostalnih izložbi.
Popis izloženih radova:
Konstrukcija 2, 2020., akrilik i ulje na platnu, 190 x 162 cm
Konstrukcija 3, 2020., akrilik i ulje na platnu, 190 x 162 cm
Prva ruka, 2020., ulje na platnu, 190 x 130 cm
Druga ruka, 2020., ulje na platnu, 190 x 130 cm