Juan Ramón Jiménez (1881.-1958.), španjolski nobelovac (1956.), nezaobilazna je pjesnička pojava između ranog modernizma prijatelja Rubena Daría i tzv. „generacije '27“ (Lorca, Salinas, Alberti, Guillén, Aleixandre, Cernuda, Diego, Alonso), koja mu nedvosmisleno mnogo duguje. U književnost je ušao zbirkom iz 1900. da bi, nakon nekoliko idućih a nakon građanskog rada, napustio domovinu, mnogo putovao (dulji boravci u SAD-u i na Kubi) te umro u Puerto Ricu, svojem posljednjem utočištu. Supruga mu je bila Zenobia Camprubí, prevoditeljica Tagorea.
Jiménez je u nekoliko navrata prevođen na hrvatski u zasebnim izdanjima, ali se ovom prigodom po prvi put nude našem čitateljstvu njegove pjesme u prozi i aforizmi, a i sam odabir stihova – ne više „lorkinski“ unatrag – otkriva produhovljenijeg pjesnika: modernista po antinaturalizmu, čija temeljna sjeta, međutim, izbjegava pitoresknost i estetizam. 




 

Širina
(Latitud)
 
Da sam ja kao neko mjesto
mora i neba; isto i drugo vazda, s valovima,
isto i drugo vazda; s oblacima;
postojan i koji luta,
neodlučan i siguran,
koji čeka i samotan,
dočekan i neprepoznat,
voljen i zaboravljen, slobodan i vezan
- drugi isti vazda, s mojim oblacima,
s mojim valovima! -