Judita

Izlažemo knjižnični fond kojim obilježavamo 510. obljetnicu Marulićeve Judite. Dovršio ju je  22. travnja  1501., a samo za njegova života objavljena je tri puta (1521., 1522. i 1523.) Učestalost tiskanja pokazuje da je tekst našao svoju hrvatsku publiku. Od početka XX. stoljeća Judita se u našoj kulturi ne slavi samo kao smiona junakinja - “smina nje stvorenja”  piše Marulić – nego i kao naslovni lik prvog hrvatskog umjetničkog epa – djela kojim hrvatska književnost iz anonimnog prelazi u autorsko razdoblje. Posrijedi je obrada starozavjetne pripovijesti o hrabroj udovici Juditi koja svojim junačkim činom - tobožnjom izdajom, zavođenjem i umorstvom asirskoga vojskovođe Holoferna - spašava grad Betuliju. Činjenica da je odabrao temu koja istodobno govori o junaštvu i zločinu pokazuje da je Marulić ponajprije računao na književna obilježja same građe, na napetost između Erosa i Thanatosa, a tek potom na  moralističku nadgradnju. Osobitu modernost, uz humanistički primjernu izvedbu spjeva, autor pokazuje u petrarkističkome načinu prikazivanja Juditine ljepote. Marko Marulić se koristi mnogim slikarskim pojedinostima u opisivanju osoba, zbivanja, pokreta.  Osim toga, njegova je  Judita tiskana s drvorezima koji se, s pravom pripisuju njemu; o njemu prvi biograf, Franjo Božičević Natalis, piše, doduše, u posmrtnom govoru, da je slikao kao Apeles, vajao kao Lizip, oblikovao kao Praksitel!

Marulić nije slučajno odabrao baš  Juditinu povijest za temu svog spjeva. Njegov je rad potekao iz  zamisli da dade štiva "i onima, koji đačke knjige ne razumiju", a štivo je izabrao gledajući pokorenost domovine.  Tako je Marulić prvi pjesnik koji je pjevao za narod, da ga ohrabri u mukotrpnoj borbi s “istočnim zmajem”, a Judita je prva umjetnička pjesma hrvatske književnosti, čime Marul postaje ocem hrvatske književnosti. Početkom XX. stoljeća, 22. travnja 1900. - na sam dan kada  je dovršena Judita 1501.- osnovano je  Društvo hrvatskih književnika. Bila je to sretna prilika da se afirmira i najpoznatije Marulićevo djelo – epska pjesma Judita. Izlazi 1901., u izdanju Matice hrvatske,  luksuzno tiskana i opremljena. Za tekst se  brinuo Marcel Kušar, uvod  je napisao Petar Kasandrić a pet izvornih priloga u knjizi djela su Otona Ivekovića i Celestina Medovića.

Judita, biblijska junakinja, javlja se vrlo rano u umjetnosti kršćanske Europe. Već se u V. stoljeću nalazi prikazana u bazilici u Noli. Nailazimo na nju u na stranicama srednjovjekovnih iluminiranih kodeksa Istoka i Zapada. Njezin lik, kao hrabre junakinje koja ne štedi sebe kako bi oslobodila svoj narod, postaje i prefiguracija Bogorodice: kao što starozavjetna junakinja odrubljuje glavu Holofernu, tako novozavjetna gazi Sotoninu glavu. Na taj je način prikazana u katedralama u Chartresu i Rouenu. Juditin je lik osobito omiljena tema u renesansi.  Slikaju je Botticelli, Michelangelo, Tintoretto, Klović... U katalogu juditinskih tema A. Pigler (Barockthemen, 1956.) nabraja gotovo dvije stotine likovnih prikaza Judite – od Donatella do kraja XVIII.stoljeća. I u hrvatskom je slikarstvu česta tema i to od Julija Klovića preko Bele Csikossa Sesije, Celestina Medovića, do naših suvremenika Dubravke Babić, Vasilija Jordana, Biffela... Svi su ti prikazi sabrani u prigodnoj mapi Judita (1989.) koju također izlažemo.