Čovjek je jedino biće na Zemlji koje priča priče, čiji život postoji u pričama. Termin homo narrans prvi je upotrijebio njemački etnolog Kurt Ranke 1967. godine, a nakon toga ga je u češću uporabu uveo američki komunikolog Walter R. Fischer kojem se često pripisuje autorstvo termina.
Upravo čovjek kao pripovjedno biće bez priča biva odvojen od predaka, od njihove mudrosti. Kad zaboravimo istine koje su našim precima davale hrabrost i snagu, izgubili smo svoje korijene, izgubili smo sebe.
Naš osjećaj identiteta i unutrašnje sigurnosti građen je na vezi s našim roditeljima, djedovima i bakama odnosno čuvarima koji su nam priče prenijeli. Priče unose red u kaos suvremenoga života, daruju nam predvidljivost umjesto neizvjesnosti, ritam i strukturu.
Ispričane priče svojom se linearnošću suprotstavljaju umreženoj istovremenosti.
Priče ne trebaju samo djeca, trebaju ih i odrasli. Svatko od nas neprestano priča priču vlastitog života i dijeli priče s drugim ljudima. Čovječanstvo se može promatrati kao kolektivno pripovjedno biće - istovremeno pripovjedno i slušajuće.
Upoznavanje usmene tradicije te tradicionalnih i suvremenih pripovjedača priča, hrvatskih i stranih, može nam pružiti uvid u bogatstvo načina pripovijedanja i prenošenja priča. Traženje odgovora na pitanje kako nam pričanje tradicionalnih priča pomaže u našem (suvremenom) životu također je dobar put prema kvalitetnom pripovijedanju. Načini pronalaženja priča i literature u kojoj priče za pripovijedanje možemo pronaći bitni su za svakoga tko se u pripovijedanju želi okušati.
Jedno od čestih pitanja koje početnici postavljaju je: Moram li priču naučiti napamet? Odgovor je: Ne. Ali kako onda? - slijedi pitanje. Stoga ćemo se u predavanju, osim na tradicionalne i suvremene pripovjedače, osvrnuti i na to što sve mora sadržavati priprema za pripovijedanje kako bi ono bilo uspješno, počevši od pronalaženja odgovora na pitanje što i zašto pripovijedamo, na načine, metode i tehnike pripovijedanja te odabira individualnog načina pripovijedanja i stvaranja vlastitog repertoara.

Vladimira Velički redovita je profesorica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu gdje predaje kolegije s područja metodike hrvatskoga jezika, te nekoliko kolegija na  specijalističkim i doktorskim studijima. Zajedno s prof. Vignjević osmislila je za studente Učiteljskog fakulteta kolegij Odgoj za dobrotu. Završila je i četverogodišnju edukaciju iz logoterapije i egzistencijske analize. Objavila je velik broj znanstvenih i stručnih radova, izlagala na brojnim međunarodnim znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autorica je i suautorica nekoliko knjiga, primjerice „Pričanje priča - stvaranje priča. Povratak izgubljenomu govoru“, znanstvene monografije „Mark je pisao Ani. Studije o piscima i djelima u svjetlu poticanja čitanja“, stručnih knjiga („Stihovi u pokretu. Malešnice i igre prstima kao poticaj za govor“; „Jezične igre za velike i male“, „Svjetiljke za dječju dušu“), početnice i udžbenika za Hrvatski jezik za niže razrede osnovne škole. Također je autorica nekoliko slikovnica i zbirke priča za djecu „Mala, mala vila“ koja je bila finalist nagrade „Anto Gardaš“ 2020. godine te je uvrštena na Listu dobrih knjiga.