Ove godine diljem svijeta obilježava se 300. obljetnica rođenja Immanuela Kanta, ali i 220. obljetnica smrti ovoga filozofa kojega se opravdano smatra jednim od najznačajnijih filozofa i intelektualnih figura svih vremena. Hrvatsko filozofsko društvo, kao svojevrsna avangarda tih obilježavanja, organiziralo je simpozij o Kantu već u studenome 2023., ususret obljetničkoj godini.

Njemački filozof Immanuel Kant (Königsberg, danas Kalinjingrad, 22. travnja 1724. - Königsberg, 12. veljače 1804.) podrijetlom je iz pijetistički (pokret u njemačkom protestantizmu) usmjerene siromašne obrtničke obitelji. Rođen je kao četvrto od jedanaestero djece. Svoj cijeli život proveo je u Königsbergu, tadašnjem glavnom gradu Istočne Pruske.

Kant je studirao filozofiju na tamošnjem sveučilištu i kasnije postao profesor filozofije. Danas Königsberg pripada Rusiji i preimenovan je u Kalinjingrad, ali je svojedobno bio drugi najveći grad u Pruskom kraljevstvu. Godine 1740. upisao se na sveučilište u Königsbergu i studirao filozofiju Gottfrieda Leibniza i njegova sljedbenika Christiana Wolffa. Posebno je bio zainteresiran za nove fizikalne teorije Isaaca Newtona. Završio je fakultet (filozofiju, matematiku i prirodne znanosti) u rodnome mjestu. Godine 1755. promoviran je u doktora filozofije. Iste godine započeo je predavati na sveučilištu o logici, metafizici, etici, prirodnom pravu, antropologiji, pedagogiji, matematici, fizici, mineralogiji i fizičkoj geografiji, isprva kao privatni docent, a kasnije kao redoviti profesor.

Prema natuknici mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, Kantov se filozofski razvoj može razdijeliti na pretkritičko razdoblje u kojem se bavio prirodoznanstvenim pitanjima i pisao svoju »Opću povijest prirode i teoriju neba«, metafizičko razdoblje, u kojem je polazeći od C. Wolffa razvijao svoju »kritičku metafiziku«, posebice u spisima »Snovi jednog vidovnjaka« i »O osjetilnom i inteligibilnom svijetu, o formi i principima«, i na takozvano kritičko razdoblje filozofije, kada je napisao svoja glavna filozofska djela, svoje tri glasovite kritike: »Kritika čistog uma« (1781.), »Kritika praktičnog uma« (1788.) i »Kritika moći rasuđivanja« (1790.). Kant i francuski fizičar P. S. de Laplace, neovisno jedan o drugome, razvili su teoriju o postanku kozmosa, koja je zbog velike sličnosti u postavkama nazvana Kant-Laplaceovom hipotezom.

Temelji Kantove spoznajne teorije (u »Kritici čistog uma«) zasnivaju se na onom kritičkom razmatranju i analizi čovjekovih spoznajnih moći koji će - sintetizirajući u sebi empirijske i skeptičke Humeove zaključke, kao i dogmatizam i racionalizam Leibniz-Wolffove škole - dovesti do tvrdnje o osjetilnoj uvjetovanosti naše spoznaje, do apriornosti čistih zorova (prostor i vrijeme) i kategorija (12 kategorija), što čine subjektivne oblike s objektivnim važenjem unutar jedine moguće, ljudske svijesti. Ako bi se naše poimanje moralo ravnati prema svojstvima predmeta, onda je, dakako, nemoguće znati nešto o njemu a priori. No ako se predmet ravna prema osobinama naše spoznajne moći (a to je glasoviti Kantov »kopernikanski obrat«), onda mi a priori (što kod Kanta znači općenito valjano i nužno) spoznajemo o stvarima zapravo samo ono što sami u njih stavljamo. ​Kant, pojednostavljeno rečeno, zaključuje da se pri našem spoznavanju svijeta oslanjamo na strukturu uma, to jest na čisti um kojim možemo spoznavati a priori, to jest prije iskustva. Drugim riječima, um nije čisto platno koje pasivno iščekuje da se objekti otisnu na njega, već igra aktivnu ulogu pri stjecanju znanja i obradi informacija koje opaža. Iz teze po kojoj se samo dobra volja kao autonomna može apsolutno pokazati dobrom, Kant dolazi do kategoričnosti svojega temeljnoga moralnog zakona, do glasovitoga kategoričkog imperativa: »Radi tako kao da bi maksima tvojega djelovanja s pomoću tvoje volje trebala postati općim prirodnim zakonom.« Kantova je etika dala volji značenje autonomije, jer bilo koja odredba po vanjskim svrhama ili zapovijedima zakonitost je koja nas lišava odgovornosti što ih kao razumna bića trebamo snositi za naše vladanje.

Neki formalistički Kantovi pogledi na estetiku imali su snažan utjecaj na daljnji razvoj misli o umjetnosti (osobito kod F. Schillera), a neke njegove definicije (»lijepo je ono što se sviđa samo po sebi bez interesa za realnu egzistenciju i za posjedovanje predmeta«) postale su klasičnima. Bez obzira na to što nije pokazivao posebnog senzibiliteta za umjetnost, on je upravo na estetskome području doveo u sumnju temeljne postavke tradicionalne metafizike, a samim time i neka vlastita polazišta. Kantova je filozofija već za njegova života stekla velik utjecaj među širokim krugom znanstvenika i umjetnika njegova doba, čime je on u bitnome položio temelje nastanku i razvoju tzv. »njemačkog idealizma« (J. G. Fichte, F. W. J. Schelling, G. W. F. Hegel). Temeljne misli svoje filozofske nauke o religiji Kant razvija u djelu »Religija unutar granica čistoga uma«. On tu razlaže umsku vjeru u njezinu odnosu prema crkvenoj vjeri. U četiri dijela govori o radikalnom zlu unutar ljudske naravi, borbi dobrog i zlog principa za prevlast nad čovjekom, pobjedi dobrog principa nad zlim i uspostavljanje Božjeg kraljevstva na zemlji, pravoj i lošoj službi pod vodstvom dobrog principa ili o religiji.

Na njegovom grobu ukle­sane su riječi iz »Kritike praktičnog uma«: »Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem što se više i ustrajnije mišljenje njima bavi: ‘Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.’« Kim Cuculić, Novi list