Knjiga o Almiru

Pričana na hladan i bezdušan način, onako kako se u nas uglavnom i priča o Drugome, priča o Almiru Smajiću bila bi ispričana ovako. Rođen i odrastao u Bijeljini, malo prije rata završava vojnu akademiju, inženjerijski smjer, i u ranu jesen 1991. kao potporučnik JNA biva poslan na Vukovar. Gine u studenom, od snajperskog metka, dok zapovijeda postavljanjem minskog polja negdje na prilazima gradu. Desetoga travnja 1992. bijeljinske vlasti Ulicu braće Jakšića preimenuju u Ulicu potporučnika Smajića. Deset dana ranije srpske paravojne jedinice, predvođene Željkom Ražnjatovićem Arkanom, izvršile su u gradu pokolj nad muslimanima. Poimenični spisak broji 48 žrtava. Iz Bijeljine i iz Semberije protjerana je, u travnju i svibnju, većina ljudi s muslimanskim imenima, i započelo je rušenje džamija. Iz Bijeljine je protjerana i obitelj Almira Smajića. Ostala je samo ulica.

U tako ispričanoj priči, sve odgovara činjenicama, ništa nije izmišljeno i krivo interpretirano, a opet ništa tu nije istina. U tako ispričanoj priči svi zaključci i sve presude već su doneseni: i o Almiru Smajiću, i o njegovoj obitelji. Oni koje priča u istome pravcu dalje ponese, već donose zaključke i o bijeljinskim muslimanima iz studenog 1991, i o istim tim ljudima iz travnja 1992. I to onda postaje nacionalizam i šovinizam. Odsustvo empatije i razumijevanja za one koji nisu mi. Ali kad, zapravo, priča ispričana na hladan i bezdušan način postaje šovinistička? Kada biva riječ o svim bijeljinskim muslimanima, ili je ona šovinistička još ranije, dok se tiče samo te jedne obitelji čiji je sin poginuo kao neprijatelj na Vukovaru? I da, nismo to još rekli: Almira je na ateističkoj sahrani, uz počasne plotune i sve vojne počasti, ispratio cijeli grad, Muslimani skupa sa Srbima.

Adisa Bašić (1979.) sarajevska je pjesnikinja, docentica na Komparativnoj književnosti tamošnjega Filozofskog fakulteta, među je cjenjenijim piscima svoje generacije, regionalno prisutna i poštovana. Njezin muž, po zanimanju liječnik, koji je za ratnog izbjeglištva od medicine odustao, vlasnik je prodavaonice visokokvalitetnih čajeva i čajdžinice Franz&Sophie i certificirani sommelier za čaj. Veoma predan i pažljiv u svom poslu, stvorio je jedno od onih mjesta za kojima putujete po svijetu. I tako onda u New Yorku, na Manhattanu, u Warren Street 10, za mene postoji Fountain Pen Hospital, a u Sarajevu, u Petrakijinoj, na broju 6, prodavaonica je visokokvalitetnih čajeva Franz&Sophie. Dok sam tamo dolazio, i dok sam u tom savršenom i neopterećujućem miru njušio i pio te čajeve, nisam znao, niti sam trebao znati, ono što danas znam. Vlasnik tog mjesta, sommelier za čaj, rođeni je brat Almira Smajića. / www.jergovic.com