Kratki roman o majci

Tatjana Gromača napisala je još jedan roman o majci. Dok u nagrađivanoj knjizi Božanska dječica, podnaslovljenoj roman za odrasle koji bi željeli ostati mladi, u priči o bolesnoj majci izvrsno secira stanja 90-ih i bolesnog društva, u Kratkom romanu o majci, autorica zapravo ispisuje najintimniji, bez sarkazma i cinizma, romaneskni dnevnik za sve one koji su i odrasli i mladi, a ne zanimaju ih izgovori. Samo istina, bez eufemizama. I tako vraćajući se tom unutarnjem carstvu prihvaćanja sebe i okoline, pišući o obitelji i majci, autorica piše i roman o pisanju, o umjetnosti i literaturi, njezinoj ljekovitoj moći, svjesna da su put pisca i put porodice zajednički put do katarze.

„Ja sam njeno dijete, ja sam ostala da zapišem ono što je već napisano, da ponovno iznova iscrtam još jedan od tisuću mogućih oblika njenom licu. Ja koja na taj način pripadam barem nečemu - jer ne pripadam ničemu, izuzev Bogu, prirodi, kozmosu... Pisac je usamljeni putnik, tako je kazao Brodski, to je istina. Ta istina boli, zato pišemo - da bismo tu istinu, tu bol zaboravili, potisnuli na neko vrijeme. Sretni smo kada pišemo, kada uronimo u svoj posao, jer znamo kako je on naše spasenje. Naše privremeno spasenje, no jedino učinkovito, jedino koje djeluje - uz ljubav, koja je iznad toga, iz koje se, jasno, rađa i pisanje.“

„Što želim pokazati, što dokazati? Dokazati da je život često nepravedan? Ne bih rekla. Što dakle? Moram doći do odgovora, ovaj tekst je to traganje, taj put bez jasnog putokaza. Slijedim sebe, slijedim svoju unutrašnjost koja mi se otvara kroz pisanje, kroz oblikovanje u jeziku. Osoba sam koja kipari, oblikuje iz jezika. Sve što ovdje činim, podrazumijeva estetiku, ono lijepo. Lijepo je iznad svega, iznad teškoća i nepravednosti, kontradiktornosti života. Ono je iznad tuđih i mojih istina, svih mogućih postojećih istina koje se mogu imati o ovoj temi, temi majčinog i mog života, majčinog prije svega, i uvjetovanosti mog života, mojih emocija i putova, njenim životom.“

 

„Može li se ijedan pas otrgnuti s majčina lanca?

Može li ijedan pas ostati na roditeljskoj lajni? Tatjana Gromača napisala je roman u kojem pupčana vrpca koja je odavno prerezana ipak iznova raste na tijelu djeteta i vraća ga u majčinu orbitu. Kao u lijes. Jer vrpca je ujedno i ljaga.   Ali kći (autorica) ipak s mukom stvara jezik tamne uzajamnosti s majkom, u kojem nema zamjeranja. Samo najprisnijeg primicanja majčinoj usamljenosti i potrebe da tamo, makar posthumno, sretne osobu koja nije poništena i koja samim time ne poništava ni druge.“

 -Nataša Govedić