Krv se slijevala niz perje, a rane je svaki put trebalo odležati dok se ne zacijele
Izvor fotografije: Arshak Harutyunyan
Osobitost rečenice odabrane za naslov izložbe leži u načinu na koji pisac raspoređuje djelovanje: rane postaju subjekt koji zahtijeva vrijeme, dok ranjenome preostaje samo da trpi, leži i čeka njihovo zacjeljivanje. Rane tako određuju trajanje oporavka i granice djelovanja, svjedočeći o nasilju, ali ne otkrivajući njegovu prirodu.
Izdvojena iz basne, rečenica ostaje bez neposrednog konteksta koji bi objasnio tko je ranjen, tko je nanio rane i što je sukobu prethodilo. Nejasno je čak i pripada li krvavo perje onome tko je ranjen. Preostaje tek fragment događaja koji premještanjem iz basne postaje otvoren za drugačija tumačenja. Poput arhivskog dokumenta ili predmeta koji, izdvojen iz okolnosti svojeg nastanka i smješten u novi interpretativni okvir, može steći značenja izvan svoje prvobitne namjene, i ova rečenica dobiva mogućnost da bude nešto što nije u pripovijesti kojoj izvorno pripada.
U svojoj umjetničkoj i istraživačkoj praksi Petar Vranjković kontinuirano se bavi postupcima izdvajanja, prikupljanja, klasificiranja i rekontekstualizacije. Njegov dugogodišnji projekt Source-archive: Oblikom podsjeća na pticu i/ili ribu okuplja predmete iz međunarodnih i hrvatskih muzejskih zbirki prema naizgled proizvoljnom kriteriju: obliku koji podsjeća na pticu ili ribu. Predmeti različitih podrijetla, namjena i povijesnih konteksta nalaze se zajedno zahvaljujući istraživačevu izboru. Pitanje je li nešto ptica ili riba pritom nije toliko važno: motiv je mimetički metodološki instrument kojim Vranjković ispituje logiku i politiku arhiviranja te načine na koje klasifikacija oblikuje naše razumijevanje predmeta.
Gdje arhiv počinje, gdje završava i tko određuje njegove granice? Tko odlučuje što će biti sačuvano, klasificirano i dostupno? Čuva li arhiv postojeće značenje ili ga svojim postupcima proizvodi? Što se događa kada predmet promijeni kontekst, a pretpostavka stekne autoritet činjenice? Kome arhiv pripada i tko ima pravo ispričati njegovu povijest? Ova ontološka, epistemološka i politička pitanja čine središte Vranjkovićeva dugogodišnjeg istraživanja koje poprima različite (ptičje-riblje) forme. Arhiv se u njegovu radu pojavljuje kao sustav u kojem se povijesno značenje čuva, oblikuje i preispituje, a sam postupak arhiviranja postaje i predmetom umjetničkog propitivanja i umjetničkom praksom.
Na ovoj se izložbi ta pitanja razvijaju kroz motiv lova, koji upućuje na nasilne odnose i procese unutar arhiviranja. Lov uspostavlja odnos između onoga tko djeluje i onoga čijim se tijelom raspolaže. Živo biće postaje meta, zatim plijen, a njegovo tijelo može nastaviti postojati kao trofej, preparat ili znanstveni primjerak. Izdvojeno iz svoje izvorne okoline, ono se čuva, imenuje i uključuje u zbirku. Predmet nastavlja postojati nakon događaja, ljudi i okolnosti kojima je pripadao, podvrgnut novim postupcima čuvanja, klasifikacije i interpretacije. Takav odnos otvara i pitanje kolonijalne povijesti europskih muzeja. Vranjković skreće pozornost na publikaciju Awkward Archives Margarete von Oswald i Jonasa Tiniusa, u kojoj ovi etnografi razmatraju kako su predmeti prisvojeni iz koloniziranih područja postajali neotuđivim dijelovima europske nacionalne baštine. Njihovim premještanjem, objašnjavaju, mijenjali su se vlasništvo, pripadnost i autoritet nad njihovom poviješću. Hrvatski muzeji nastajali su u drugačijim političkim okolnostima, ali unutar širih europskih odnosa prikupljanja i predstavljanja. Vranjkovića stoga zanima i kako institucije određuju što će sačuvati, kako će to imenovati i komu će omogućiti pristup. Predmet može biti pomno zaštićen i istodobno nedostupan: briga i kontrola mogu pripadati istom institucionalnom postupku, a nasilje može biti prisutno i u tim procesima.
Središnje mjesto na izložbi zauzimaju dvije fotografske reprodukcije iz ostavštine armenskog lovca i fotografa Arshaka Harutyunyana, čijim se arhivom bavi umjetnica i dokumentaristica Varduhi Balyan, Vranjkovićeva prijateljica. Prisilno raseljen iz sovjetskog Azerbajdžana, Arshak je, prema Vranjkovićevim riječima, u bijegu sa sobom ponio samo role analognog filma, jedinu imovinu koju je uspio sačuvati. Budući da se nije mogao brinuti o njima, povjerio ih je prijatelju s kojim je potom izgubio kontakt. Tek desetak godina kasnije ponovno je došao do svojeg arhiva. Njegova ostavština, koja broji približno tisuću fotografija, danas je polazište dokumentarnog projekta Varduhi Balyan The Absence of 1, posvećenog sjećanju na selo Barum i nekadašnji suživot armenske i azerbajdžanske zajednice. Fotografije su preživjele nasilni prekid veze između čovjeka, njegova doma i svijeta koji je dokumentirao. Njihov povratak omogućio je novo suočavanje s prošlošću, ali i otvorio pitanje što je od nje još moguće rekonstruirati, kako i tko će to učiniti. Način na koji su se Vranjković i njegova izložba našli u odnosu s ovim arhivom, gotovo slučajno, također govori u prilog njegovoj praksi.
Na jednoj od fotografija vidimo čovjeka s puškom, na drugoj pticu u položaju koji sugerira pad. Njihova blizina gotovo neizbježno proizvodi pretpostavku o zajedničkom događaju: čovjek puca, ptica pada. Podaci kojima raspolažemo ipak ne potvrđuju takvu povezanost. Prizor lova možda nastaje upravo njihovim zajedničkim izlaganjem. U razmaku između dokumenta i interpretacije otvara se prostor spekulacije. Puška i fotoaparat pojavljuju se kao različiti instrumenti usmjeravanja pogleda: jedan može zahvatiti tijelo, drugi njegovu sliku. I sam Vranjković izdvajanjem fotografija iz Arshakove ostavštine sudjeluje u uspostavljanju novog konteksta, čineći vidljivim autoritet onoga tko bira, povezuje i predstavlja arhivski materijal. Umjetničke, etnografske i prirodoslovne zbirke nude različite sustave razumijevanja predmeta koji odražavaju povijesne odluke o tome što zaslužuje biti sačuvano i kako će postati dostupno, dok nasilni odnosi unutar tih procesa ostaju pomalo nevidljivi.
Izložba se stoga približava logici povijesnog kabineta čuda, Wunderkammera, u kojem su predmeti okupljani prema međusobnim sličnostima, neobičnostima i interesima kolekcionara. Uz fotografske reprodukcije pojavljuju se i drugi artefakti, poput paunova perja ili reprodukcije arhivske bilješke o predmetu Taūs (mayuri), indijskom gudačkom glazbalu iz 19. stoljeća iz zbirke njujorškog Metropolitan Museum of Art. Predmeti različitog podrijetla, namjene i povijesti susreću se tako u privremenoj zbirci koju Vranjković sastavlja prema vlastitoj logici, koja nam ostaje nepoznata. On preuzima princip povezivanja naizgled nepovezanih predmeta te duhovitošću istodobno propituje način na koji takve veze nastaju i proizvode značenje.
Komična prisutnost i potpuna nevažnost motiva ptice stoga služi kao povod za susret različitih predmeta i povijesti, bez potrebe da se među njima uspostavi čvrsta ili konačna veza. Uloga tog motiva u široj Vranjkovićevoj praksi podsjeća na način na koji Ibrišimović opisuje svojeg pijetla.
Izložba u Galeriji Vladimir Nazor otvara ova pitanja unutar lokalne institucionalne povijesti i njezinih različitih tradicija prikupljanja, klasifikacije i predstavljanja. Krv se slijevala niz perje, a rane je svaki put trebalo odležati dok se ne zacijele istražuje dinamiku nasilja u procesu u kojem predmeti postaju dokumenti, dokumenti dijelovi zbirki, a zbirke izvori povijesnog znanja i predmet stalne interpretacije.
Hana Ćurak
Biografije
Petar Vranjković (1997.) transmedijski je umjetnik i istraživač čija se praksa oslanja na predmete iz različitih arhiva te na fotografiju, video, grafiku i dizajn. Zanima ga oblikovanje sjećanja i pripovijedanje putem umjetničkih narativa, a u središtu njegova rada nalazi se intimna povijest pojedinca, koja je interpretacija baštine, tradicije i kulture određene zajednice u vremenu i prostoru. Recentne samostalne izložbe održao je u Galeriji Umjetnina (Split, 2025.), Galerija Karas (Zagreb, 2025.), Garaži Kamba (Zagreb, 2024.) i Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter (Zagreb, 2023.), a radove je predstavio i na 42. Splitskom salonu te 36. Salonu mladih u Zagrebu. Magistar jeOdsjeka za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Hana Ćurak je antropologinja, spisateljica i konzultantica iz Sarajeva, u Berlinu. Doktorandica je na Sveučilištu u Zürichu (ISEK), a u ulozi kustosice, arhivistice, autorice i producentice surađivala je, između ostalih, s WHW, Selmom Selman, Petritom Halilajem, Milošem Trakilovićem i Šejlom Kamerić, te institucijama poput MuseumsQuartier Wien, galeriji ChertLüdde Berlin i na Venecijanskom bijenalu. Autorica je znanstvenih članaka u domeni društvene antropologije, najrecentnije je doprinjela edicijama Contemporary Art in the Post-Yugoslav Space: Case Studies in Hauntology uredništva koje čine Jonathan Blackwood i Jasmina Tumbas, te Contemporary Art in Bosnia-Herzegovina: Crisis, Rupture and Discontinuity, koje su uredili Jonathan Blackwood i Irfan Hošić. Kao konzultantica i edukatorica najčešće je radila u domeni medija s grantmaking i diplomatskim institucijama poput OSCE, Kvinna till Kvinna i European Endowment for Democracy. 2015. godine osnovala je Sve su to vještice, parafikcionalni kustoski kolektiv te produkcijsku platformu za politične intervencije u savremenoj umjetnosti. Piše za različite medije poput hrvatskog tjednika Novosti te umjetničke publikacije. Od 2014. bila je članica Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA, i članica UO, do istupanja iz članstva 2025. godine.
