Lina Kovačević - Imagine How Much

Umjetnički robot po imenu Raymond bio je proizvod jedne sasvim određene tehnološke imaginacije. Bio je to jednostavan LegoMindstorms robot-dizajner kreiran 2004. godine, čije su se akcije odvijale prema algoritmu slučajnosti (random). Naime krećući se prostorom on je vršio interakciju s posjetiteljima galerije, te skupljajući inpute iz svjetlosnog, taktilnog i zvučnog ambijenta stvarao grafike na ekranu jednostavnog kompjutera, popularno zvanog 486-ica. Njegova autorica, umjetnica i dizajnerica, Lina Kovačević kreirala ga je kako bi postavila pitanje može li se stvoriti dobar dizajn bez ljudskog inputa, prepuštanjem inteligentnoj tehnologiji. Sam robot nije možda znao što vidi, ali je reagirao; nije razumio što radi, ali je ispisivao rezultate. Njegov su “osjetilni mehanizam” činili senzori svjetla i dodira, a njegova „estetika“ bila je estetika prvih kućnih računala - sirova, ali i neobična u kombinacijama kolorita i oblika koji su generirani od zadanih primarnih boja, crvene, plave i žute, te osnovnih oblika trokuta, kruga i kvadrata, te upravo zato otvorena za nova tumačenja. Raymond je proizvodio linije, tragove, plohe boje koji su se mogli čitati kao grafička gesta oslobođena autorstva, kao svojevrsna kritika ondašnjeg prekićenog dizajna koji je napuštao sadržaj u korist dekorativne redundancije. Danas, više od dva desetljeća kasnije, napredak nove tehnologije je rapidan, i upravo sada Raymondovi dizajni iz 2004. dobivaju novu dimenziju značenja. Za ovu izložbu se ti rani, krhki digitalni otisci transponiraju u grafičke tkanine, završavajući time jedan neobičan kružni put. Naime ono što je nastalo kao eksperiment s digitalnom autonomijom, kreiranjem sustava koji gotovo programatski isključuje ljudsku ruku, vraća se u domenu materijalnog, ručnog, sporog. U tkivu svakog tekstila Raymondova se geometrijska apstrakcija na temelju slučajnosti preoblikuje u ljudski rad koji zahtijeva vrijeme, pažnju tjelesnu prisutnost. Taj prijenos iz jednog medija u drugi nije samo tehnički postupak; on je hermeneutički čin, svojevrsno ponovno tumačenje strojnih znakova kroz praksu i gestu ruke. Raymondov povratak iz digitalnog u analogno ne treba tumačiti kao nostalgiju, već kao kritičko promišljanje promjene tehnološke dimenzije ljudske svakodnevnice u dva desetljeća Raymonodovog postojanja. U trenutku u kojem umjetna inteligencija preuzima sve više intelektualnih i kreativnih zadaća, Raymondova transformacija otvara prostor za pitanje: što se događa kada se algoritamski output ponovo prepusti ruci? Može li digitalno biti ne samo automatizirano, nego i utjelovljeno? Koje su to nove odgovornosti nastale u korelaciji s razvojem tehnologija? U vremenu u kojem se „stvaranje“ sve češće odvija bez fizičkog traga, tkanine na osnovu robotskog dizajna inzistiraju na povezanosti intelekta i taktilnosti, na nužnosti geste koja nije instantna, već plod bremena i ručnog rada. Raymond, nekada simbol autonomnog tehnološkog impulsa, danas postaje spona između dvaju svjetova: onog koji je vjerovao u oslobođenje forme kroz kôd, koji je vjerovao u tehnologiju koja ljudima omogućuje rasterećenje od zahtjevnih poslova i onog koji tek danas otkriva koliko je dragocjena ljudska intervencija. Upravo u tom prijelazu - iz algoritama u ruku, iz svjetlosnih senzora u dodir koji proizvodi tkanine - rad dobiva svoju suvremenu rezonancu. Izmicanje automatizmu nije samo estetska odluka, nego etičko i političko pitanje: kako i zašto stvaramo, tko je autor tj. umjetnik - stroj ili čovjek i može li se danas kreativnost uopće misliti izvan tog odnosa napetosti i suradnje. Također premještanjem Raymondovih algoritamskih grafika u područje ručnog rada, ovaj projekt osporava uvriježene hijerarhije između visokotehnološkog i zanatskog, te pokazuje da se vrijednost forme ne određuje njezinim izvorom, već načinom na koji ulazi u svijet: kao objekt, proces, materijal. Projekt Imagine How Much Linu Kovačević vraćaju osnovnom pitanju koje je pokretalo i sam početak projekta: što zapravo čini čin stvaranja? Umjetnica koja je nekada testirala kreativne granice stroja, danas, transponirajući te iste grafike u tkani materijal, otvara prostor za jednako važnu provjeru granica čovjeka — njegovog strpljenja, spretnosti, prisutnosti. Kroz vremensku i medijsku distancu, postaje jasno da Raymond nikada nije bio eksperiment s tehnologijom, nego platforma za promišljanje budućnosti kreativnosti.

Lina Kovačević rođena je u Zagrebu. Diplomirala na Studiju Dizajna u Zagrebu i magistrirala na Central St. Martins College of Arts u Londonu. Članica je HZSU-a i HDD-a od 2006. godine, te HDLU-a od 2019. godine. Izlaže na domaćim i međunarodnim izložbama, samostalno ili kao članica kolektiva. Za svoj rad dobila je nagrade poput ID Annual Design Review, Art Directors Club, Magdalena, Red Dot, te nagradu Young Guns za mlade autore. Izlagala je na manifestacijama poput Milan Triennale, Paris Design Week, London Design Week, a kao veejay nastupala je na festivalima poput Club Transmediale, Berlin; Contact Europe, Beč; Steirische Herbst i ExitSpace, Graz. Pisala je za Oris i radila za emisiju Transfer na HRT-u, a kao kustosica sudjelovala je u produkciji izložbi „Sloboda Stvaralaštvu“ Zagreb „Stock Exchange of Dreams“ London, „Portrait in 5 parts London“; „Ridely’s Temporary Restaurant“ London i drugi. Njen rad „Set za online romantičnu večeru“ odabran je kao poklon hrvatske ministrice kulture francuskoj ministrici kulture povodom izložbe „Croatie, la Voici“ u Parizu. 


Sponzori: