Marko Lukić
rođen je 10. 3. 1959. godine u Bosni, u Usori, u Sivši. Bosonogo djetinjstvo proveo je u siromašnoj kući u ovom, tada siromašnom selu. U rodnom kraju pohađao je osnovnu i srednju školu, potom odlazi na studij u Zagreb. Životni put i sudbina iz Zagreba ga odvode u Vodnjan gdje je zasnovao svoju obitelj.
Lagodan i uspješan je bio njegov život sve do tog 12. studenog 1992. kada je doživio prometnu nesreću koja ga je prikovala za kolica. Od tada mu se život preokrenuo. Svatko bi pomislio – čovjek je pao, unesrećen! Što će sad!? Ali nije, on se digao kao feniks iz pepela i krenuo dalje; kako sam kaže:
„… i dobro je da je završilo,
jer da nije završilo,
ne bi moglo početi!“
Nepojmljiva je snaga njegovog duha. Iako vezan za invalidska kolica, odvojen od obitelji, u Varaždinu, stvara, sklada, najljepše stihove iz kojih život zrači. Zapažene su mu zbirka pjesama za djecu: “Porasti i budi dijete” i zbirka duhovne poezije: “Probuđeni sretnik”. Autobiografski roman, pisan u stilu velikog Puškina, predočio nam je snažnog i smionog pisca sposobnog da se uhvati u koštac i s najtežim književnim formama.