Lucija Marin: Sabrana sjećanja

Otvorenje izložbe: utorak, 10. 2. 2026. u 19 sati

„Ostavljam trag“  često je citirana sintagma Željka Jermana i naziv ciklusa radova koji se danas nalazi u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Jerman je trag vlastitog dijela, kao i niz umjetnika njegove generacije, ostavljalo na rolama fotografskog papira, u pijesku ili u betonu. Utiskanje obrisa tijela na kemijski osjetljivu površinu fotografskog papira bila je jedna u nizu njegovih radikalnih akcija s fotografijom. Između ostalog,  bile su to reminiscencije na serije „Antropometrija“ Yvesa Kleina, koje je, prema legendi, inspirirao trag ljudskog tijela upisan u kamen uslijed sile radijacije  koji je umjetnik vidio u poslijeratnom Japanu.

Tragovi koje za sobom ostavlja i skuplja umjetnica Lucija Marin u vremensko-prostornoj instalaciji u nastajanju Sabrana sjećanja čini više od 4000 računa skupljenih u posljednjih 18 godina. Papiriće s ispisom transakcije, njezine vrijednosti, vremena i datuma, papiriće koje skupljamo u lisnicama i blokićima, koje gužvamo u džepovima i torbama, papiriće koje ne možemo reciklirati i koje ponekad oklijevamo baciti nerastrgane jer bi i neželjenoj publici mogli otkriti i podatke o našem kretanju i kupovnim navikama, umjetnica skuplja i bilježi kroz dnevničke zapise. Kao dokumenti života, oni se nadovezuju na umjetničke prakse iz šezdesetih godina što su ustrajnim i opsesivnim sabiranjem i izlaganjem efermernih predmeta  nastojale materijalizirati procese što su činili „ovdje i sada“ - bilo da je riječ o kolažima Tomislava Gotovca sačinjenim od tramvajskih i željezničkih karata ili dokumentiranju i analizi prvih djetetovih godina što Mary Kelley  provodi u čuvenom radu „Postpartum object“.

Termolabilni papiri što služe kao potvrda kupnje osnova su za portret potrošačkih navika umjetnice - iz njih se iščitava čuveni slogan Barbare Kruger iz 1987.: I shop therefore I am / Kupujem dakle jesam. Slogan je nastao u vremenu kada je plaćanje gotovinom još imalo značajan udjel u različitim transakcijama, i kada je čin kupnje predstavljao nabavu određenog dobra. Sa sve većim porastom udjela usluga u ekonomiji, kupovina i transakcije ne vežu se isključivo uz objekte, već i uz usluge i doživljaje. No još uvijek obavezni račun nosi trag ruke, slučajni zapis, nabor ili mrlju.  Potencijalno sve je to sagledivo unutar instalacije „Sabrana sjećanja“ u kojoj autorica izlaže vlastite sklonosti i navike i fiskalizirane bilješke o njima. Umjetnička dokumentacija, prema Borisu Groysu, koristi medij umjetnosti ali i umjetničkih prostora kako bi ukinula svaku razliku i posredovanje između života i umjetnosti. Umjetničko djelo postaje ne-umjetnosti, već puka dokumentacija forme života  a umjetnost biopolitička aktivnost, proizvodeći i dokumentirajući život sam, budući da je težnja današnje umjetnosti zaposjesti prostor života. Ona se ostvaruje i potvrđuje u izlagačkim prostorima, muzejima i galerijama, u kojima, u kontroliranim uvjetima, djeluje u vječitoj sadašnjosti, u besmrtnosti mauzoleja. Kod umjetničke dokumentacije, nadalje, piše Groys, nema originala - budući da se, sa sredstvima tehničkog reproduciranja, može kopirati do u nedogled. Originalan je, a time i auratičan, likovni postav odnosno institucionalna medijacija dokumentacije.

Uvodeći tragove svog života u proces balzamiranja svijeta umjetnosti i dajući im status umjetničke dokumentacije, traga forme života, Lucija Marin ih čini potencijalno vječnim i besmrtnim. Kao da je namjerno došlo od omaške u kojoj su fakture - odnosno računi - postale fakturom kako su je tumačili ruski futuristi i konstruktivisti - u smislu materijalističke osnove umjetničkog djela kao anonimnog serijskog i industrijskog objekta. U kontekstu financijalizacije i digitalizacije današnje ekonomije, koja potencijalno monetizira svaki segment privatnog života čineći ga transaktibilnim i globalno dostupnim u svakom trenutku, mreža tih transakcija faktura je današnjice. Njezini su opipljivi tragovi, izloženi u galeriji  sve samo ne vječni -  tek su privremena, nestajanju sklona efemerna bilješka o aktivnostima što se zbivaju na nekim dalekim serverskim poljima.

Račun kojim je pariški galerist Jacques Kugel Yvesu Kleinu potvrdio transakciju u kojoj je 20 gram, tj grumen zlata zamijenio za jednu od devet nevidljivih zona,  Zone de sensibilité picturale immatérielle Série n°1, aukcijska je kuća Sotheby's prodala za 1,2 milijuna dolara u 2022. Transakcija, provedena 7.12.1959., bila je jedan od završnih činova Kleinove težnje k dematerijalizaciji umjetnosti. Već prije aukcije bila je najavljivana kao preteča NFT-a, neka vrsta apstraktne, financijske materijalizacije umjetnosti, ne tako daleka niti od međuratnih peformativnih spekulacija mjenica Marcela Duchampa. Dok je Kleinova transakcija stvarala zajedničku, nematerijalnu zonu između sudionika transakcije (čak je u nekim radikalnim izvedbama i ta je zona bila lišena ikakva materijalna traga, ritualno spaljenog) fragilna, izblijedjela forma potvrda i računa što bilježe fizičko kretanje, ali i navike i osobne informacije Lucije Marin koje su već odavno postale roba na digitalnom i oglašivačkom tržištu, izravna je forma života. Života koji ostavlja trag ali i koji je podložan nestajanju, naspram umreženim, digitalnim fakturama, što potencijalno vječno žive u bankama podataka.

Lucija Marin (1995., Zagreb, Hrvatska) multidisciplinarna je umjetnica koja u svom radu istražuje teme sjećanja, prolaznosti, prirode i utjecaja konzumerizma na okoliš. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2020. godine. Kroz site-specific instalacije, video radove, slikarstvo i ready-made objekte ispituje odnos osobnog i kolektivnog pamćenja, ekološka pitanja i kulturne tradicije. U svojim radovima često koristi prirodne materijale poput sjemenja i biljaka, kao i odbačenu plastiku i druge oblike svakodnevnog otpada. Inspirirana prirodnim ciklusima i filozofijom prolaznosti, kroz svoju umjetničku praksu propituje granice identiteta, pripadnosti i svijesti. Izlagala je na 10 samostalnih te na mnogobrojnim zajedničkim izložbama, među kojima se ističu Situacija na 35. Salonu mladih (Galerija Canvas, Zagreb, 2020.), Drava Art Biennale 2021 (Galerija Koprivnica, 2021.), Archaea na Festivalu nomadske umjetnosti (Chiesa di Santa Lucia, Ferentino, Italija, 2024.), Zlatna lubenica 9.0 - Nagrada za mlade umjetnike (Muzej suvremene umjetnosti Istre u Puli, 2025.) te XV. Trijenale hrvatskoga kiparstva (Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, 2025.). Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).