Marika Šafran Berberović

Premda se ovdje ne govori o životopisu nego u prvom redu o djelu, teško je napraviti razdjelnicu. Stil je, kako se to zna reći, sam čovjek. Marika Šafran Berberović rođena je 1935. godine; preživjela je nekoliko država, nekoliko veleprevratničkih epizoda: političkih, ideoloških, estetskih, k tome joj nije nedostajalo ni osobnih trauma, a da se pri tome mijenjala samo onoliko koliko su uvjetovale unutarnje silnice jednog medidativnog talenta koji je imao povlasticu da se može razvijati po vlastitim zakonima. Napominjemo to stoga što je Marika Šafran Berberović pripadala naraštaju koji je osjetio napasti moderniteta, ali i kušnje što ih je Država stavljala pred svoje talentirane dvorjane, a da je pri tome ipak uspjela, bez buke i bijesa, podići decentnu zaštitnu ogradu i prema jednom i prema drugom izazovu.
(...)
U priči o Mariki Šafran nemoguće je izbjeći usporednu priču o njenom učitelju, potom i suprugu, Osmanu Berberoviću, čovjeku drugačijeg podneblja i temeperamenta, ali istoga pogleda na počela umjetničkoga i duhovnog univerzuma. Njihov atelje već je od sedamdesetih bio među rijetkim opozicionalnim otočićima u oceanu službene umjetnosti. U predgovoru svojevrsne monografije posvećene Mariki i Osmanu, akademik Tonko Maroević 2008. godine uočava nekoliko suprotstavljenih silnica koje atelier Šafran-Berberović konstituiraju od ranih dana. Neke od njih daju plodonosne sinteze: primjerice "duboka svijest o razlikama u senzibilitetu i temperamentu" koja uspostavlja "intimni krug duhovne razmjene", no s druge se strane osjećaj "duboke tradicije", što prožima njihovu radionicu, sudara s "oscilacijama ukusa" koje vladaju donjegradskim galerijama i ostalim dućanima. S jedne ih strane prati "zagovor ozbiljnih ljudi iz struke", a s druge svojevrsno izopćenje iz kruga službene umjetnosti. / Ratko Cvetnić, Predgovor