Matko Antolčić: Veronikin rubac
U sklopu manifestacije Pasionska baština 2023. bit će postavljena izložba Matka Antolčića.
Kristov portret Albrechta Dürera na kojem renesansni umjetnik uprizoruje drugu božansku osobu, Sina Božjega kao „čovjeka boli, vičnog patnjama“ (Iz 53, 3-4) jedna je od onih tipova slika urezanih u kolektivnu svijest zapadne kulture. Ta imago pietatis nazočna je u našim molitvama i promišljanjima o korizmenoj patnji, odricanju i mrtvljenju. Prisutnost čovjeka boli u našoj svakodnevici čini je manje bolnom, štoviše podnošljivom, a nas izdržljivijima i poniznijima. Upravo On, vir dolorum, hoda uz nas, krči naše puteve jer „bez njega ne možemo učiniti ništa“ (Iv 15,5). Prepušteni njegovu slatkom jarmu mi postajemo prozračni za Njega.
Upravo kroz prepuštanje Njegovoj providnosti djeluje i slikar mlađe generacije, Matko Antolčić, jedan od rijetkih mlađih umjetnika koji svoj izričaj artikulira stvarajući često sakralne motive po kojima je postao prepoznatljiv. Ciklus „Veronikin rubac“ od pet kolaža dimenzija 100 x 70 cm nastalih u kombiniranoj tehnici potvrđuju ga kao umjetnika slojevitosti koji crpi iz osobnog, unutarnjeg života kao i kolektivne memorije zatrpane najrazličitijim motivima i simbolima.
Premda medij kolaža često ostavlja dojam „slučajnog“ Antolčić prije svega proučava kompoziciju kako bi postigao željenu harmoniju. Sklad kojem teži nazire se u svojevrsnoj imaginarnoj mreži koju aplicira na platno kako bi u njezine praznine ubacio isječke motiva fotokopija vlastitih starih radova ili reprodukcije umjetničkih djela kao i izrezotine novinskih napisa. Intervenira potom na novu površinu slikajući po recikliranoj slagalici infantilne motive, ispisujući ponekad i riječi poput „premilostivi“. Time se umjetnik duboko ukorjenjuje u suvremene, brze i često površne načine izražavanja ne odričući ih se bez obzira na ozbiljnost teme koju obrađuje. Kroz te detalje potvrđuje se kao „dijete svog vremena“, autentično prihvaćajući banalnosti suvremenog trenutka u kojem stvara. Premazima akrilika i potezima ugljena, drvenim bojicama i suhim pastelama povezuje razasute dijelove kompozicije u skladnu cjelinu ugaslih tonova sive, bež i smeđe koje povremeno „protrese“ jakim akcentima žarko crvene.
Različite slike dodatno međusobno povezuje u ciklus ponavljajući na svakoj Kristov lik prema crtežu Albrechta Dürera i to kao otisak u tehnici linoreza u žarko crvenoj boji. Umorni Kristov
pogled blago promatra sa svakog Antolčićevog djela. Umjetnik se ne ustručava repetitivno ga postaviti na svako djelo vjerujući da je ova sakralna metafora Isusove patnje jedna od onih univerzalnih u koju se lako može uživjeti svaki promatrač otvoren uma i srca. Sveti portret (kako mu je ime dao Hans Belting) nastao prema katoličkoj relikviji Veronikin rubac među najomiljenijim je prikazima Isusa u srednjovjekovnom kršćanstvu. Otisak svog svetog lica, koji je prema predaji Krist ostavio na rupcu žene Veronike koja mu je otrla lice od krvi i znoja na njegovom Via Dolorosa svoj trag ostavlja u radovima velikana poput Dürera kao i u radu Matka Antolčića koji u ovom svom osobnom psihogramu isprepliće vlastite doživljaje vjere i odnos s Gospodinom.
Matkov rad istovremeno je rječit i ekspresivan ali i tih, introvertiran, zagledan u duhovne dubine iz kojih čitatelj ovog vizualnog teksta sloj po sloj izvlači asocijacije i tumači ih na osnovi osobnih iskustava, spoznanja i vjerovanja.
Anita Ruso Brečić