Mihael Bađun: Ogi

Mladi varaždinski umjetnik Mihael Bađun u Galeriji VN predstavlja se izložbom “Ogi”. “Ogi” je i naziv stripa kojeg Mihael ondje izlaže, a koji je, pak, dobio ime po umjetnikovu psu. Naime, u prostoru Galerije VN Mihael Bađun izlaže strip table koje posjetiteljima pripovijedaju sasvim osobnu priču o umjetnikovim šetnjama s psom Ogijem, povezanosti s obitelji, prolaznosti i promjenama te odlasku iz obiteljskog doma u novi stan. Pripovjedač je sam umjetnik, a glavni lik je pas Ogi, za kojeg će Mihael reći kako je, od svih pet članova obitelji, najviše vezan upravo uz njega. Saznat ćemo iz stripa i o njihovim svakodnevnim šetnjama. Jedna od tih šetnji posebno se urezala našem autoru u pamćenje. U kišno jutro, krenuvši uobičajenom rutom, umjetnik i pas Ogi naišli su na neobičan, tužan prizor; na cesti su zamijetili mrtvog,  automobilom pregaženog vrapčića, uz kojeg je nepomično stajao drugi vrabac, promatrajući onog pregaženog. Vozila su jurila cestom, no vrabac je ostajao stajati uz pregaženog druga, ne obazirući se na promet. Ovim motivom, koji je umjetnika istovremeno zapanjio i ražalostio, Mihael nas uvodi u priču o prolaznosti. Prateći razvoj radnje na zidovima galerije, saznajemo kako umjetnik uskoro seli iz obiteljske kuće u svoj vlastiti stan. Uskoro, tako, više neće ni svakodnevno šetati obiteljskog psa Ogija, a njegovu ulogu možda naslijedi sestra ili brat. Kroz strip i priču, te istoimenu izložbu u Galeriji VN, Mihael Bađun s posjetiteljima dijeli ambivalentne osjećaje koje ima prema odlasku iz doma i novoj svakodnevici koja ga očekuje. S jedne strane, melankoličan je zbog napuštanja obiteljskog gnijezda, osjećajući se pomalo poput vrapca koji je ostao sam i nezaštićen uz brzu cestu, no istovremeno osjeća i uzbuđenje i radost zbog selidbe u vlastiti dom u kojem će živjeti s djevojkom. Te osjećaje, u izložbi prati s jedne strane strip Ogi, a s druge predmeti koje autor s gradilišta unosi u galerijski prostor, a koji svjedoče o autorovoj tranziciji ka samostalnosti. Naći ćemo tako ondje šutu, lajsne, rezane pločice i sličan materijal koji nam priča priču o novom poglavlju u životu našeg umjetnika, kojeg željno iščekuje, veseleći se mirnom kvartu i pogledu na zelenilo i breze, no ne bježeći od nostalgije koju već unaprijed osjeća, govoreći o obitelji i vremenu provedenom s voljenim psom. Riječ nostalgija ima korijene u dvjema grčkim riječima - νόστος, nóstos (“povratak kući”) i ἄλγος, álgos (“čežnja”). Za Svetlanu Boym [1], kinematička slika nostalgije ona je dvostruke ekspozicije; svojevrsno spajanje dvaju sliku - one doma i one izvan doma, slike prošlosti i sadašnjosti, sna i svakodnevnog života. Svaki pokušaj spajanja ili objedinjavanja ovih dvaju slika, zbog utopijskog karaktera samog čina, završava njihovom neminovnom destrukcijom. I premda za nju nostalgija predstavlja čežnju za domom koji, zapravo, nikad i nije postojao, dok pojam nostalgije veže uz svojevrsno izmještanje i gubitak promatran kroz prizmu vlastite fantazije i sjećanja koje, naravno, nikad nije potpuno pouzdano, Mihael tu čežnju osjeća sasvim živom. Jer, složit će se i Boym, nostalgija je, zapravo, čežnja za drugim vremenom, a ne određenim mjestom. Čežnja je to za bezbrižnim vremenom našeg djetinjstva i „sporijim ritmom naših snova“, a odlazak iz obiteljskog doma uvijek predstavlja simboličan čin odrastanja, koliko god godina imali kad ga napuštamo. No, umjetnikove duge šetnje s psom Ogijem ostat će zabilježene u stripu i autorovoj memoriji, stvarajući ipak mjesta za kreiranje nekih novih sjećanja koje naslućujemo gledajući, zajedno s našim autorom, kroz prozor njegova budućeg doma, u posljednjoj sceni stripa „Ogi“.