Milan Manojlović Mance: Crteži
Posebnost poetike Milana Manojlovića Mancea, uz istaknutu lucidnost stvaranja i začudnost izvedbe, snažno je potcrtana izdvojenošću, osamljivanjem. Bijeg od uspjeha, tako često apostrofiran u tekstovima o Manceu autoru, postaje umjetnički i životni lajtmotiv. Mance je saboter svoje takozvane karijere, navodi Kornel Šeper, prvi izdavač njegovih albuma, u intervjuu Novom listu. U izrečenom naslućujemo prizvuk dvostruke negacije. Sabotaža nečeg takozvanog, temeljito i dosljedno, vodi do autentičnosti. A izdvojena perspektiva, u pravilu, rezultira boljim promišljanjem stvari, kao što je rub šume dobra pozicija za sagledavanje:
Pusti me, pusti me / Ja sam na rubu šume
Mance čuje i osjeća, i u pjesmama prepliće i sapliće, svijet s obje stane. Od nenadanih, iskričavih dosjetki do temeljne tuge svijeta. Izlomljeni dijelovi esencije porazbacani su po uplivima pomaknutih slika. Iznenađeni bivaju i izvođač i slušatelj.
Osobine su Manceovog glazbenog rada, koje se najčešće ističu, odsustvo koncepta (kao koncept?), neformalna izvedba i neposrednost, humor. Mnoge od tih karakteristika, drugim umjetničkim sredstvima oblikovane, nalazimo i u njegovu likovnom stvaranju. Između figurativnog i apstraktnog, i tu su naglašeni elementi začudnog, komičnog i apsurdnog.
Milan Manojlović, zagrebački alternativni kantautor i akademski slikar, rođen je u Karlovcu 1958. godine. Nakon dvogodišnjeg studiranja na Arhitektonskom fakultetu, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je diplomirao 1984. godine u klasi profesora Alberta Kinerta. Helena Klakočar, koja je s Manceom studirala, navodi kako je već prvog dana Dalibor Parać svakome od šestorice izabranih rekao zašto je primljen. „Dvoje ste primljeni zahvaljujući preporuci (izgovorio je i imena), troje zbog talenta, a ti (pogledao je Mancea), tvoji crteži su izgledali kao da su leptiri letjeli po papiru i ostavljali prašinu po površini… Zaključili smo da OVOGA moramo upoznati.“ Trag prašine vremenom je postao još jači i izrazitiji, a poetičnost sugestivnija.
U području likovnog, u počecima je član umjetničke grupe - strip kolektiva ZZOT, kasnije izlaže i samostalno i skupno. Govoreći o snazi crteža u knjizi Mance: tajna starog hrasta, Aleksandar Zograf (Saša Rakezić) kod Mancea ističe nepretencioznost i lakoću, urbanu poetiku, blagost koja prevladava nad „ponekim Kafkom“. Crtež i strip, kao manje poznati segmenti njegovog stvaralaštva, predstavljeni su u navedenoj monografiji, čiji je urednik i jedan od glavnih autora Kornel Šeper. Knjiga donosi detaljan prikaz Manceovog umjetničkog rada, a uz elemente biografije, donosi i brojne zanimljivosti i svjedočanstva prijatelja i suradnika.
Svojim umjetničkim djelovanjem, izmicanjem i blagošću, Mance je ostavio trag dublji no što se često ostavlja sveprisutnošću i neprestanim htijenjem.
Na vrlo se mali broj ljudi, nekolicinu možda, može primijeniti Nietzscheova misao kako filozof da bi bio dostojan poštovanja mora propovijedati primjerom. Ovako, s ruba šume, izgledno je - Milan Manojlović Mance propovijeda primjerom.
Aleksandra Franković
Izvori:
Šeper, K. (ur.). (2023). Mance: tajna starog hrasta. Zagreb: Dan, Mrak; Udruženje za razvoj kulture "URK"/klub Močvara.
Šeper, K. (2023). Šeper o Manceu: ‘Puno je razloga zašto je saboter svoje takozvane karijere zaslužio ovakvu knjigu’. Intervju vodio D. Mandić [citirano: 2024-10-05]. Dostupno na https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/knjizevnost/seper-o-manceu-puno-je-razloga-zasto-je-saboter-svoje-takozvane-karijere-zasluzio-ovakvu-knjigu/
