Milijana Babić / Afterparty

Milijana Babić: AFTERPARTY

28. 11. 2025. - 9. 12. 2025.

Izložba se temelji na umjetničkom istraživanju Milijane Babić o menopauzi i starenju, provedenom tijekom 2024. i 2025. godine u produkciji Galerije Prozori - Knjižnice grada Zagreba (kustosica: Petra Dolanjski Harni), u suradnji s Gradskom knjižnicom Rijeka, etnologinjom dr. sc. Željkom Jelavić te dizajnerima Anom Tomić i Marinom Krstačić-Furićem.

Fizička i mentalna posvećenost, dugotrajnost istraživanja, proces koji se neprestano nadograđuje i preispituje, komunikacija, upornost, posvećivanje pažnje, izdvajanje vremena, aktivistički impuls, kolaboracija i umjetnički senzibilitet - sve su to referentna mjesta oko kojih svoje umjetničko djelovanje gradi Milijana Babić. Ona su i uporišta, fiksne točke kojima se vraća i iz kojih uvijek iznova kreće, čak i onda kada okolnosti nisu predvidljive ili podržavajuće. Navedeno se prelama i kroz izložbu Afterparty u čijem je središtu knjiga nastala na temelju dvogodišnjeg umjetničkog istraživanja o iskustvima žena vezanima za menopauzu  i starenje. Kroz dugotrajan proces razgovora, druženja, bilježenja i prikupljanja, autorica brojna osobna iskustva provlači kroz umjetničku obradu kreiravši kolektivni narativ koji čine glasovi oko 200 žena sudionica istraživanja. No nije riječ samo o knjizi kao o materijalizaciji i estetizaciji umjetničkog procesa, okupljanju i sabiranju rezultata ili njihovom upisivanju u javni prostor kroz medij knjige. Jednako je važno sve ono što je prethodilo. Radi se, naime, o nizu umjetničkih situacija koje su se odvijale kroz neformalne razgovorne formate. Ti su događaji, premda jednokratni i efemerni, nosili emotivni intenzitet i postali mjesta kolektivnog iskustva i podrške. Povezujući za žene koje su prošle menopauzu, utješni i osnažujući za one koje ju prolaze, a u njihovoj se pozadini, kao preduvjet da se navedeno moglo dogoditi, nalazi simbolički kapital autorice - dugogodišnja angažiranost, povjerenje koje gradi s lokalnim zajednicama te feministička etika brige i solidarnosti kao konstitutivna obilježja njezine umjetničke prakse. Naime, istraživanje je u početku bilo usmjereno na javni poziv ženama da artikuliraju vlastita iskustva menopauze i starenja, da ih pretoče u riječi, sliku ili bilo koju drugu formu, što se pokazalo zanimljivim, ali nedovoljnim. Pozivom na ovakvo pisano sudjelovanje otvoren je prostor za dijalog, no u vremenu digitalne komunikacije i online života, klasični pisani format koji se uspostavlja na relaciji one koja pita i onih koje odgovaraju, dakle u određenoj distanci, nije bio dostatan. Stoga uz dobivene pisane priloge, transkripti susreta uživo, kao svojevrsnih događaja koji su okupili i povezali žene različite po svojoj dobi, obrazovanju, senzibilitetima i iskustvima, čine temelj knjige. U njima se ogledaju snaga razgovora, afektivna razmjena i proces zajedničkog oblikovanja značenja kao epistemološki čin koji življeno iskustvo pretvara u legitimno znanje.

Knjiga tako postaje i umjetnički rad i hibridna dokumentarna forma i svjedočanstvo - materijalizacija dijeljenog iskustva, refleksija o transformaciji, društvenom i osobnom poimanju, ali i položaju ženskog tijela u razdoblju peri/post/menopauze i starenja. Krenuvši od onoga što je bilo nužno, a to je izmjestiti temu menopauze iz farmaceutskog i medicinskog diskursa („Uzmi pauzu od menopauze!“), iz privatnosti doma, iz prostora šutnje i nedijeljenja („Ne sjećam se da je moja mama ikad izgovorila riječ menopauza ili spominjala tegobe vezane uz nju. Menopauza nikad nije bila tema, a kamoli razlog da uspori ili se odmori.“), iz sfere lošeg i jeftinog humora („Lako vama ženama, vi samo raširite noge.“) ili, pak, iz sfere ignoriranja i nerazumijevanja, kao što se pokazalo da je čest slučaj u radnom okruženju („Manje se koncentriram i ne mogu više radit šesnaest sati dnevno, mogu radit osam, ali toliko sam i plaćena. Ali svejedno sam užasno frustrirana. To što me stalno tjera naprijed, da moram bit još bolja, još bolja, još uspješnija, još nešto...“), autorica je otvorila prostor u kojem se menopauza može promatrati iz emancipatorne perspektive - kao dio žive, stvarne svakodnevice, ali i kao područje političkog i kulturnog djelovanja. Umjesto da se shvaća kao kraj ili gubitak gdje se žensko tijelo tumači isključivo kroz funkciju ili deficit, menopauza se pokazala kao točka transformacije, proces u kojem se redefinira odnos prema vlastitom tijelu, starenju i društvenim očekivanjima. „Ljudi su mi postali puno manje bitni, ne meni bitni ljudi nego sporedni ljudi u mom životu (…) puno manje me zanima šta oni misle. Normalno, bitni ljudi su ti uvijek bitni, i uvijek ti je bitno njihovo mišljenje, ali sporedne uloge,  to me jako rasteretilo. Dalo mi je neku sigurnost. Sigurnost da idem svojim putem.“

Izložba u Galeriji Prozori predstavlja (privremenu) završnu točku umjetničkog rada. Uz umjetničku knjigu, ona uključuje kalendar izveden i u formi plakata za galerijske izloge. Riječ je o režiranim fotografijama na kojima autorica preuzima ulogu modela te u improviziranim scenografskim postavima, nastalim unutar vlastitog životnog prostora koji je privremeno postao izvedbena scena, performativno oblikuje vizualni pandan temeljen na osobnom iskustvu i iskustvima drugih žena. Koristeći vlastito tijelo kao materijal i medij kojim se referira na njihove izjave, dovodi u pitanje društveno konstruiranu sliku menopauze, izvodeći njezinu dekonstrukciju kroz vizualne i relacijske geste. Na tom tragu fotografije postaju svojevrsni prevedeni prostor između osobnog i kolektivnog te kritički vizualni odgovor autorice na prikaze menopauze kakvi se viđaju unutar uobičajenih vizualnih kodova. Odluka da preuzme ovlast nad vlastitom reprezentacijom ujedno je i metonimijska gesta kojom zahvaćajući u dijelove ženskih iskustava, ukazuje na njihovu kompleksnost, preoblikujući reprezentacijske režime koji menopauzu drže u sferi nevidljivog ili stereotipnog.

Osim izravnog doprinosa vidljivosti i reaktualizaciji teme menopauze kroz umjetnost, rad u cjelini u fokus uvodi i nužnost strukturnog objašnjenja same teme. Drugim riječima, krenuvši iz osobnih okolnosti i subjektnih pozicija brojnih žena, moguće je zapratiti uzorak simptoma, stanja, osjećaja itd. koji se provlače kroz tekstualne priloge, a osobito kroz provedene razgovore, ukazujući pritom na šire društvene mehanizme koji ih oblikuju. U završnoj zajedničkoj fazi uredničkog rada na knjizi njih smo okupile i razdijelile po poglavljima, s time da nije riječ o fiksnim nepromjenjivim cjelinama, nego o fluidnim i premještajućim pitanjima  o tjelesnosti, starenju, seksualnosti, promjenama, društvenom, radnom i obiteljskom okruženju. Ispostavilo se da slična i/ili preklapajuća iskustva, prepoznavanje i zrcaljenje jednih u drugima, ali i uvažavanje specifičnosti, ukazuju na širu društvenu uvjetovanost teme, umjesto da ju se skreće prema objašnjenjima kao što su osobne okolnosti i osobine ličnosti. Stoga je Milijanin rad i poziv na promjenu paradigme - na pomak s individualiziranih objašnjenja prema razumijevanju da je način na koji i same doživljavamo i govorimo o menopauzi i starenju oblikovan normama, očekivanjima i društvenim pritiscima. U tom smislu, umjetnost  se ovdje ispostavila ne samo kao medij reprezentacije navedene tematike, nego i kao alat afektivne i društvene reorganizacije. U knjizi Kulturna politika emocija Sara Ahmed postavlja pitanje: što se događa kad je jedan ugođen na sreću, a drugi izgubi tu ugođenost? Nadalje, Ahmed zaključuje da ako ugođena tijela imaju prednost u odnosu na druga tijela, onda je ima i njihova sreća. One čija tijela više ne sudjeluju, mijenjajući se i fizički i psihički, postaju afektivni stranci, koji se „pojavljuju po rubovima prostorija, primijećeni maglovito ili uopće ne, dok vrebaju iz sjene, iz onih tihih kutova gdje se pretpostavlja da borave oni nesretni“.[1] Nije li to upravo ono o čemu govori jedna od sugovornica kada kaže: „Kad pređete pedesetu i kad vide da ste ušli u menopauzu, kad se to ne može sakriti, onda vas otpišu. Nakon toga dolaze na pozicije mlađe osobe, ljepšeg izgleda, sposobnije, brže, produktivnije.“ No, afekti mogu biti i prostor otpora: kad ih prepoznamo, imenujemo i dijelimo, oni se mogu „odlijepiti“ od dominantnih značenja.

Na tom tragu umjetnički rad Milijane Babić pokazuje da je promjena moguća kroz afekt - kroz osjećanje koje prelazi u djelovanje - jer, kako piše Ahmed, ono što osjećamo ne pripada samo nama, nego i kružnim putanjama između tijela, prostora i društva. Time osjećanje postaje politički čin kojim se afirmira prisutnost onih koji su inače gurnuti na rub, pa afekt postaje sredstvo solidarnosti, otpora, preoblikovanja društvenih odnosa i kreiranja novih prostora zajedništva. Naći taj prostor, između ostalog, u mediju knjige uvrštene u fondove narodnih knjižnica i u rukama što većeg broja žena; učiniti ga vidljivim i kroz druge formate, poput kalendara obješenog na zid ili plakata u galerijskim izlozima - nije ni bezazleno ni nevažno.

Petra Dolanjski Harni

//////////////////////////////

Milijana Babić (Rijeka, 1974.) je multimedijalna vizualna umjetnica. Njezin umjetnički rad zasniva se na performativnoj umjetničkoj praksi i često razvija u smjeru kontekstualno specifičnih dugotrajnih akcija u javnom prostoru. Na osnovu dokumentacije akcija nastaju multimedijalni radovi namijenjeni galerijskoj publici. Polazišna točka njezinog rada je propitivanje vlastite pozicije žene i umjetnice u neposrednom životnom okruženju. Formalno umjetničko obrazovanje stekla je na Tehnološkom institutu u Durbanu, Južnoafrička Republika (2001., BA), i Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani (2007., MA). Od ranih 2000-ih izlaže na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u regiji i međunarodno. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

//////////////////////////////

kustosica: Petra Dolanjski Harni
suradnica: dr. sc. Željka Jelavić
fotografija: Nada Žgank
grafičko oblikovanje i web vizual: Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić

umjetničko istraživanje podržali su:
Knjižnice grada Zagreba; Gradska knjižnica Rijeka; Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka; Muzej suvremene umjetnosti Zagreb; Etnografski muzej Zagreb; Udruga LORI; Terapijska zajednica Matriks za snove - Dom zdravlja PGŽ; Neformalni čitalački klub Dašak pozitive; Klub umirovljenika Čavle; Volonterski program HKD-a na Sušaku - Volontiram u kulturi; Udruga Pariter; Udruga Delta 5

zahvale: sudionice istraživanja

realizaciju projekta omogućili su:
Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grad Zagreba; Grad Rijeka - Upravni odjel za odgoj i obrazovanje, kulturu, sport i mlade; Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske

//////////////////////////////

Galerija Prozori - Knjižnica S. S. Kranjčevića
Zapoljska 1, Zagreb
Radno vrijeme: ponedjeljak - petak / 8 - 20 h / subota / 8 - 14 h /
Tel: 38512318596
e-mail: galerija.prozori@kgz.hr
http: www.kgz.hr