Mladen Pejaković - čovjek od kista, pera, šestara i zlatnog reza

Mladen Pejaković (1928. - 2005.) sebe je nazvao likovnim radnikom, a osim što je bio slikar, scenograf, pedagog, pisac brojnih važnih teorijskih knjiga, pisao je i pjesme koje su tek posthumno objavljene. Autor je, između ostalih, knjiga: Starohrvatska sakralna arhitektura (1981.; 1988.), Omjeri i znakovi (1994.), Zlatni rez (2000.) Usto, napisao je niz monografskih i stručnih tekstova o našim umjetnicima. Uz brojne samostalne izložbe, opremao je izložbe drugih umjetnika, postavio stalne muzejske zbirke (Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb; Muzej grada Šibenika; Arheološki muzej u Zadru; Pomorski muzej HAZU u Dubrovniku i druge).Predavao je od 1985. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ali i na Filozofskom fakultetu i na Akademiji za kazalište i film u Zagrebu. Renesansnih znanja i sjajne moći sinteze, plijenio je slušateljstvo. Neprocjenjivo je njegovo istraživanje starohrvatske arhitekture (Broj iz svjetlosti, 1978.), ali i Dioklecijanove palače – ne bi li dokazao da je Sunce mjerna jedinica i u crkvici Sv. Križa i u "palači Sunca". 

Tonko Maroević u monografiji posvećenoj Pejakovićevom ukupnom stvaralaštvu zapisao je sljedeće: Mladen Pejaković je doista bio iskonski likovni djelatnik: slikar, keramičar, scenograf, dizajner, postavljač izložbi i opremač muzeja, te stoga ne čudi da je i njegova teorijska misao najuže vezana s tematikom sklada i ravnoteže, s pitanjima dimenzija i proporcija, s odnosima linija i mrlja, sa statusom kadra i volumena itd. Ali on je istodobno imao i neospornoga literarnog senzibiliteta, odgovarajuće književno-povijesne erudicije, pa i nedvojbene pjesničke vokacije, tako da je njegovo pisanje bremenito višestrukim spoznajama, ojačano dubokim egzistencijalnim i empirijskim pokrićem.




preuzeto iz Mladen Pejaković. Zagreb : Litteris, 2009.